Zoran Teofilović: Uspavanka za M.R.

Jučer je dobio platu. Plan je bio poprilično jednostavan. Obići što više kafića i kafana u gradu i u svakom od njih piti različito piće. Jedina nedoumica je bila – odakle da starta dan?

Nakon kraćeg razmišljanja izbor je pao na “Plavi Jorgovan”. Nije se tamo dugo zadržao. Popio je pelinkovac s nogu i izašao. Flekavi stoljnaci, plehnate zlatne pepeljare zauvijek ‘’žigosane” milionima ugašenih cigerata, sisata konobarica i jeftin narodnjak iz džuboksa nisu bili dio dekora u kojem se on volio opustiti.

Ova kafana (zbog svoje udaljenosti ili tačnije rečeno – zabačenosti) nije bila dio uobičajene rute, al’ eto, danas je, a da ni sam nije znao zašto, izabrao nju kao početnu tačku i kren’o baš od nje. Vani je bilo onako…kenjavo… i razmišljao je da li da svrati u “Deni” ili da ide direktno prema Skelama. Uradio je ovo prvo.

U Deniju je trg’o je malog ‘’rogonju’’….pa još jednog. Da li je gladan? Da li da naruči malu picu, da napravi podlogu za dalje, jer dan je tek počeo…

Nažalost, kuhinja nije bila otvorena tako rano.

Na putu za Pikolo naišao je na “Šopu”. Jebote, pitao se sa nevjericom, kako je njega mog’o zaboraviti. Jedan “vlahov” i partija flipera trajali su tačno 10 minuta. U kafani kao da je vrijeme stalo negdje ranih 60tih.

Mehanički fliper, koji se ponosno kočoperio skoro pa u sred kafane, je tada već bio pravi raritet u našem malom gradu koji je znao i po deceniju kaskati za svjetskom tehnikom. Ukratko, Šopo se nije ni sekunde razlikovao od Plavog, samo je bio bliže gradu.

Kad je ušao u Pikolo na šanku su ga već čekali štok i dec kole. Konobar ga je vidio još izdaleka, maltene od Šope, pa mu je servirao uobičajenu porciju.

Volio je Pikolo. Prije nego što je pretvorena u kafić, drvena baraka je pružala utočište radnicima-monterima koji su u njoj ( nakon napornog radnog dana provedenog u izgradjivanju Skela) noćivali. U Pikolu je, fala Bogu, pičila rokačina dan i noć. Flaša štoka je, doduše često išla pod pipu, pa je u čaši izgledao razvodnjen, od oka vodnjikav, al je i svaki treći bio na račun kuće, pa kad sve to sabere i oduzme izadje se potaman.

U “Teu” je ušao onako više po inerciji a manje sa nekom željom za dobrom atmosferom i ludim provodom. Bila mu je…. sterilna. Jebo kafić na kat. Dje to ima ? Marn’o je tu svoju prvu kafu, a odma poslije nje, valjda da sapere slatkoću, lozu.

“Garfild” je naišao usput, pa je i njega počastio svojim prisustvom i probao “Laško”, tek da ne bude dosadno.

“Cepelin” je pravo gotivio. Znao je konobare, pa je s njima proljudik’o koju o prolaznosti života i starim školskim danima. Cirkali su tekilu. Probali su da ga časte, ali je on to lakonski odbio. Imao je para, čaščavanje je dopuštao samo kad je bio kokuz. Susret sa jaranima, svojom generacijom, vratio ga je u prošlost. Znao je za školskih dana, i zarad lokalne popularnosti, raditi svakakve bljuvotine.

Jednom je tako za neke sitne pare na očigled zaprepašćene mase prvo oblizao 15 centi dugačku kišnu glistu, da bi ju odmah zatim u slast pojeo. Iza Cepelina, skoro vrata do vrata, bio je još jedan “objekat”, valjda neki prolaz, hodničić, pa se neko dosjetio da to pretvori u kafanu. Sastojala se od sanka i poker-aparata. Odlučio je da u nju ne udje iz principa. Kakvog ? Ni sam nije znao…

“Grill Ž”… U njemu je znao provesti više časova nego za školavanja u samom “Pavliku”. Zimi se , u zlatna vremena, tu znalo skupiti milion ljudi. Od dima se to nije moglo vidjeti ni na metar daljine. WC, uvijek zauzet i po pravilu ispovraćan. Najmanje fekalija je ulazilo direktno u čučavac. Usred sve te gužve, tuče su bile neminovne i gotovo redovna pojava.

Sve je to bilo dio folklora. Druga kafa (dupla bez šećera) i rubinov vinjak su bili sve za ovaj put. Iznenada je ogladnio. Svratio je kod Mukija u “Sevdah” i naručio studentsku. To je nekako akademski zvučalo. “Sevdah” je imao najukusnije lepinje, pa čak ni neprestano Mukijevo drapanje po svojoj muškosti dok mu je donosio ćevape nije uspjelo da poremeti apetit koji se tako iznenada probudio u njemu. Brzo je sve pomeo po tanjiru i krenuo dalje.

Kad je prešao semafor, ponovo je nastala dilema. Od samog početka je znao da će mu krajnja stanica biti “Čarli” iza kina. Pitanje je bilo da li do njega prekratiti “Radničkom” ili polako natenane centrom grada. Naokolo preče – napoprijeko bliže….probao je da se sjeti one narodne umotvorine. Dumajući tako pomisli kako bi super bilo da je umjesto banke u lamelama sada neki dobar kafić, pa da novonastalu dilemu riješi za šankom. No šta je – tu ju.

Bio je raspoložen, pa je radničku eliminisao zbog manjeg broja “usputnih stanica”. “Sunce” je bio kafić koji je prvi (jedini ?) imao cd-player u gradu. Bio je nov i super moderan, što bi se reklo – pravo napucan. Cjelokupni opus Led Zeppelin-a, sažet u 5 cd-eova, se neumorno izmjenjivao u njemu. Dva viskija su srokana dok je Plant došao do treće numere. Danas mu nešto nije (Plant- ne viski) lijegao na srce. Nakon četvrtog odlucio je da nastavi put.

Izašao je na nasip. K’o fol da prošeta i da se nadiše svježe have, medjutim, čim je prošao “Robnu” sišao je u “Balkan” . Točeno pivo u kriglama je bilo specijalitet kuće. Bio je žedan. Studentska iz “Sevdaha” je proradila pa je ispijao runde poprilično brzo. U Balkanu je, upravo zbog pive, startao i sa odlascima u cenifu. Mrzio je to. Odlučio je da popije jos 2-3 krigle, pa da smanji s pivom i da se drži žešće. Platio je, pozdravio se i izašao.

Najljepšu bašču u gradu imao je “Tiffany”. Po danu se, dočim, sve vrtilo oko bilijara. Na zelenoj čoji bilo je 5-6 žetona, pa je odlučio da preskoči “sportske” aktivnosti. Danas je dan rezervisan za “tekuća” pitanja. Iskapio je brzo prva dva “jubilarna” a onda je usporio. Što je više mjenjao kafića, tako je njegov boravak u njima bivao sve duži i duži ili se to njemu, uslijed unesenih maligana, samo činilo. Pomislio je i na Kunderino “Usporavanje” i pitao se da li je to – to.

Nešto ga je gadno handrilo. Neka tjeskoba. Razmišljao je da nešto promijeni…da ode 2-3 mjeseca rodbini u Vojvodinu. Možda da se javi na onaj oglas. Nuklearka “Krško” tražila je radnike i za to nudila pristojnu platu. Ovdje posla slabo da ima. A im’o je i ‘’reputaciju’’ iza sebe. Popije, jebiga, pa pravi svinjarije…

Bio je i u stanici nekoliko puta. Prije nego sto je izašao zavrn’o je cijeloj kafani piće.Nije svraćao “Kod Jasmina”. Tamo se okupljala starija, ozbiljnija raja. Mnogi su mu znali ćaću, pa mu je bilo neugodno da unutra ulazi i sjeda za sank.

Sljedeća stanica bili su “Dijamanti” i k tomu “Nebruseni”. Inventar su činili opštinari ( radnici opstine) i lokalni nadobudni umjetnici (pjesnici, glumci, pisci i ostali ci). Slike na zidu su dodavale umjetnički štimung svemu tome. Tog dana je bilo tiho pa se nije mnogo ni zadržavao.

Vekija… jedna… tek onako…

Gazda kafića “Bumerang”, povratnik iz Australije, nije volio pizdarije. Kada bi primjetio da je gost pijan prestao bi mu služiti dalje piće i sugerisao bi mu učtivo da podje kući. Popio je dva bambusa, poslušao usput malo starog roka i krenuo dalje.

U “Atos” je ušao sa namjerom da ostane malo duže. Od svog tog hodanja malo su ga zabolile noge, pa je odlučio da im da malo pauze. Ovdje je često znao mješati jako sa blagim, konjak “Zvečevo” sa vinom “Ždrepčeva Krv”. Uradio je to i ovaj put. “Betonir’o” je on tako jedno dva sata, sve uz Balasevića, dok mu i on , ni kriv ni dužan, nije dosadio. Na trenutak je pomislio da kupi flašu vina i da ode u park, na spomenik, preko puta, ali je ubrzo odustao od toga. Imao je još novaca.

Za tepsijom u hotelu nije bilo nikog pa je produžio u “Čarli”. Jedan od prvih ( ako ne i prvi) klasičnih kafića u Brodu. Dugo vremena je bio na glasu kao stjecište sumnjivih tipova. Često su kriminal i droga bili povezivani uz kafić, bilo je i iznenadnih noćnih racija i hapšenja. Izvana zamračen, sa likom istoimenog komičara istovremeno je svojim crnilom privlačio i odbijao. “Smirnof” je bilo nešto što je nedostajalo njegovom stomaku tog dana. Čak je pojeo i pola limuna pride.

U “Čarliju” je sreo prijatelja koji se ponudio da provedu zajedno ostatak večeri. Prijatelj je bio poprilično trijezan (4-5 piva), što je značilo da može bez problema i straha voziti auto. Odlučili su da svrate u “Babilon” na par kratkih domaćih ljutih rakiješina. Tih par kratkih se nekoliko puta odvostručilo do fajrunta.Kasnije su mu pričali da je “Tref“, a ne “Babilon” bio zadnja stanica te večeri. On se ne sjeća ničega vezano za to. Memorija je stala (prebukirana od neprestanog “daunlodiranja”) kod fajrunta u Babilonu.

Probudio se ujutro na klupi ispred Doma Sportova. Kako je on tu dospio i zašto je spavao na klupi – nije imao pojma. Ustao je i odgegao se u svoj stan koji se nalazio nekih stotinjak metara dalje. Usput mu se samo jedna misao vrzmala u glavi – šta sam pio u “Trefu”? Da li sam se ponovio ? – E jebiga -izusti tiho i sruši se u krevet.

[Ovaj tekst je posvećen prerano preminulom Miroslavu Radakoviću, kojeg mnogi pamte po nadimku Ćifut. Poznavali smo se od vrtića i bio je godinu stariji od mene. Nismo bili najbolji prijatelji, ali bi se uvijek srdačno pozdravili kad bi se vidjeli uz obavezno piće ili dva, tri… Teško je danas opisati ko je bio Ćifut u ondašnjem Bosanskom Brodu. Postojalo je oko desetak posto stanovništva tog našeg malog grada koji su bili malo iznad prosjeka, koji su slušali drugačiju muziku, čitali drugačije knjijge, ponašali se drugačije. Ćifut je definitivno bio jedan od njih. Za mnoge, koji ga nisu shvatali, bio je budala, za mene je bio legenda kojeg su neki pokušali malo i imitirati ali bezuspješno. BB unikat. Ko je na primjer, osim Ćifuta, mogao onomad izazvati na tuču Slavonca koji je usput bio prvak ili viceprvak Evrope u Tekvando-u? Tekst kao tekst je izmišljen, ovako nešto se nikad nije desilo, bar koliko je autoru teksta poznato. U jednu ruku opisuje mjesta na kojima se okupljala omladina a u drugu opisuje kako se živjelo krajem osamdesetih. Mnogo se pilo i mnogi od nas mogli su se prepoznati u ovoj priči kao glavni junaci, mnogi su mogli dobaciti bar do trećine teksta].

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.