U ovo današnje doba brzih interneta i pametnih telefona pomoću kojih, pritiskom na par dugmića, možete naručiti bukvalno sve, od igle do lokomotive kako se to nekad onomad znalo reći, sasvim obična priča o jednoj robnoj kući koja je opsluživala cijelu opštinu ( i šire) krajem prošlog vijeka može zvučati krajnje dosadna generacijama koje su rodjene poslije ili koje su bile toliko male da nisu zapamtile to bijelo zdanje u centru grada.

Može biti dosadna i svim onima koji su se otisnuli devedesetih u svijet, pa namjerno ili nenamjerno, zaboravili svoju prošlost, svoje odrastanje, stasavanje, svoje nadimke, svoje prijatelje na kraju krajeva, jer su sad, jelte, odrasli, ozbiljni, ljudi cijenjeni u svojim novim sredinama u tudjini.

Ovaj tekst je pisan za sve one koji se vole prisjetiti svoje mladosti i jednog malog mjesta na sjeveru Bosne čiji su stanovnici mislili (neki su još takvog dojma) da je bio poseban i da se razlikovao od drugih manjih kasabica u okruženju.

Beogradska Robna Kuća je svečano otvorena prvog septembra 1971. godine. Robna, kako smo je skraćeno zvali, se nalazila u centru našeg grada koji je opet sa svom svojom “veličinom” mogao komotno biti samo najuži, strogi center neke osrednje evropske metropole. Robna Kuća “Beograd“ je bila otprilike iste veličine kao i komšijsko-susjedska robna kuća “Vesna”, koja se nalazila “preko“, kako se govorilo kad se mislilo na Slavonski Brod.

Možda je naša izvana čak bila i ljepša i novija, al’ se ipak osjećala neka inferiornost u odnosu na susjednu, koja je naročito do izražaja dolazila kad se u komparacije upuste djeca i ljubitelji dobre kapljice. Oni su gotovo jednoglasno glasali za “Vesnu”. Djeca, zbog pokretnih stepenica (koja su zamjenjivala vašare koji su tako rijetko svraćali), a “krone” su dolazile na svoje silaskom u podrum slavonske robne kuće gdje se nalazio veliki šank i gdje se cugalo na eks…

Naša Robna je bila podijeljena u dva dijela. Desna strana je bila na katove i spratove i tu se nalazilo sve ono što nije za jelo, dok je lijeva strana bila prehrambeni dio. Robna se zatvarala u osam naveče. Prodavači i kupci bi izašli i u njoj bi ostao samo čuvar koji bi pažljivo zaključao velika staklena vrata i onda bi se gubio negdje izmedju odjela sa kozmetikom s jedne strane i dzempera, čarapa i štofova sa druge strane.

Ako ste pomislili da se tu aktivnost oko robne završava….naravno da ste se prevarili. Razgledanje osvjetljenih izloga, koji su se prostirali svuda oko robne, nije bila zanimacija samo znatiželjne lamelčanske balavurdije, nego se tim sportom bavio maltene svaki gradjanin našeg simpatičnog i, po mnogim, poprilično urbanog grada. I tako bi se, prolazeći pored robne izmedju 8 i 10 naveče, uvijek moglo vidjeti bar 2-3 ljudi kako priljubljenih noseva magle izloge i razgledaju izloženu robu.

U robnu se ulazilo iz raznih pobuda. Najviše iz dosade i nedostatka nekih drugih sadržaja, a bilo je tu i onih koji su probali da nešto neprimjećeno iznesu, a da ne plate. Zimi je opet robna bila utočište za sve one stanovnike okolnih sela koji su mahom odlazili u robnu da bi se ogrijali i prekratili vrijeme do njihovog autobusa. Najmanje je, rekao bih, bilo onih koji bi ulazili u nju da bi nešto i kupili.

Mnogo godina kasnije, kad nas je nesretni rat rastjerao po takozvanom zapadu, spoznaćemo da je robu u robnim kućama, osim vizualnog posmatranja, dozvoljeno dirati i vlastitim prstima. Oprostićete mi, al’ to je u našoj robnoj bilo skoro pa nemoguće. Skupocjene stvari, poput satova, šminke, raznoraznih mirisa i nećete vjerovati, kondoma, držane se pod ključem ili iz pulta.

Regularne stvari, dzemperi, čarape, košulje, majice bile su uredno složene i nedo-te-bog da se sad jedan dzemper uzme, pogleda i vrati nesložen ili na neki drugi način složen od ostalih. Odmah bi stroga brkata teta došla i uredovala stvar na opšte zadovoljstvo ostalih kupaca koji bi mrko gledali na tu nevidjenu nekulturu. S druge strane u samoposluzi iste te robne kuće najnormalnije je bilo da kupac na odjelu za kruh lijepo ide od vekne do vekne i svojim vlastitim prstima (onim istim koji maltene nisu smjeli dirati dzemper) isprobava svježinu, već od mnogih prethodnih kupaca ispipanog, kruha.

Klavir. Sjećate li se klavira? Ima li iko od vas da bar jednom, za svojih pohoda u robnu kuću, nije digao onaj oteži poklopac koji je skrivao tastature klavira? Fa fa la si mi ti fa la ti…. orilo bi se prvim spratom dok neki prodavac sa slabijim živcima ili iznerviran od sinoćnje svadje sa svojim bračnim partnerom, ne pridje tebi i klaviru i sa kezom na usnama prozbori onako potiho: “Marš kući pa ćaći svom tandrkaj!”

Dobro se sjećam i jednog dogadjaja koji je mogao završiti fasovanjem dobrih batina od strane roditelja. Tri ili četiri metra ispred robne kuće bio je, cijelom njenom dužinom, jedan uski kanal, širok dvadesetak centimetara i dubok oko tridesetak centimetara, prekriven rešetkama, kroz koje je uglavnom prolazilo lišće sa okolnih drveća, razno smeće, pikavci od cigara, ali propadali su tu ponekad i metalni žutići – 10 para, 50 para, čak se, tu i tamo, mogo zabijeliti i čitav dinar.

Tako smo Mario L. i moja persona kao idejni tvorac čitave akcije, naočigled pola Broda, dizali te rešetke i razgrtali svo to smeće i pikavce u potrazi za žutićima. Nije teško zamisliti šta se desilo i kako su na to reagovali naši roditelji kada su bili obavješteni o tome kako njihovi sinovi, ponosi i dike, poput najvećih siromaha i prosjaka prebiru smeće u potrazi za sitom.

Kazne su bile takve da ni Mario ni moja malenkost nismo dugo vidjeni u dvorištu u igri sa ostalom djecom. Moglo bi se ovdje još štošta napisati. O jednom sloniću koji se pomjerao naprijed – nazad i na svojim ledjima, za samo 2 dinara, uveseljavao mališane koji su jedino uz prijetnju šibom i tatinim kaišom silazila s njega.

O viskijima čije su se etikete toliko izlizale od silnih vraćanja i ponovnih kupovanja za specijalne prilike. Neke boce su se po nekoliko puta znale naći u istoj kući i isto toliko puta i nestati. Obično su to bile ili porodiljske i rodjendanske radosti ili pogrebne žalosti.

O odjelu za prodaju kaseta gdje su se sa dvije trećine svega izloženog smijuljili i bezbrižno mahali Mara, Ilija, Marko, Novo, Bećari, Zvuci i ostali. A medju ostalim je bio i pjevač iz našeg grada, Ivica Majstorić, koji je radio u knjižari i bio dostupan obožavateljima svaki radni dan od devet do pet.

O golim lutkama u izlozima koji su mnogima pružili prve lekcije kako o anatomiji ženskog tako i o anatomiju muškog tijela. O kradjama ovokat cokolada i tegli evrokrema.

O frizerskom salonu u sklopu robne gdje su se šišali samo radnici iste i njihova djeca. Vjerovatno i bračni drugovi. U sjećanju mi je ostala legendarna teta Ljilja.

O dočeku Novih Godina, Djeda Mrazu i paketićima robne kuće koji su važili za najbolje u opštini, čak i rafinerijski nisu mogli dobaciti. Autoru ovog teksta je mater radila u robnoj kući od samog otvaranja i kad bi ga kao petogodišnjaka pitali gdje radi mama, on bi odgovarao u robnoj kući “Jebograd“. Lijepa fora za kad dodju gosti koju je pokojni otac redovno koristio.

Naše robne odavno nema. Ostala su samo sjećanja, a i ona polako iščezavaju…