Zoran Teofilović: O brodskim izviđačima

Izvidjači su u Bosanskom Brodu zaokupljali pažnju stanovništva naše male varošice dva puta godišnje. Prvi put ljeti kad se ide na more i drugi put u jesen kad bi se odvijali susreti poletaraca gdje bi se okupljali izvidjači iz cijele regije i takmičili se 2-3 dana u raznim vještinama šarajući kredama po cijelom gradu.

Na sreću ili žalost često sam bio sudionik oba dešavanja. Na more sam išao jedno 5-6 puta, dok sam na susretima učestvovao manje, samo dvaput. Na moru sam upoznao ljubav prema alkoholu, a na susretima kako se signalizira sa dvije zastavice. Na more se kretalo sa željezničkog kolodvora u Slavonskom Brodu.

Stariji izvidjači su dolazili na kolodvor oko podneva iako je voz za Split kretao oko osam naveče. Trebalo se dobro zagrijati, da ne kažem nalokati, prije polaska. Tih osam sati bi prošli u smijehu i veselju i nakiljanju svega i svačega. U vlaku, ohrabreni alkoholom, već bi krenulo udvaranje.

Najveći mangupi su svojim simpatijama odvaljivali ogledala ( svaki kupe je posjedovao dva , jedan sa svake strane) da bi planinke taj neizostavni elemenat šminkanja imale u svojim šatorima. Sendviči su se načinjali na pet minuta od polaska, neko bi jeo sa podrigušom, neko sa suvim vratom, bilo je tu i slanine sapunjare i kobasica, jetrenih pašteta, a znalo se zalomiti i cijelo pile.

Prvi put (ne sa ocem na jutrenje nego) sa izvidjačima na more išao sam negdje 1978 godine. Taj odlazak ću pamtiti po tome što sam vidio druga Tita… ili (tačnije rečeno) vidio sam samo Njegovu ruku koja je mahala kroz prozor zatamnjenog auta koje je prolazilo nekim putem od Splita do aerodroma ili obrnuto, sad se više ni ne sjećam, ali to I nije toliko ni bitno.

Bitno je da je On mahao nama izvidjačima. Bio je to lijep dogadjaj. Nikad se poslije toga nismo više vidjeli. Još nečega se sjećam sa tog prvog odlaska na more u Kaštela. U more na kupanje smo ulazili na zvuk pištaljke, a na isti način smo i izlazili. Znači, prrrrr prrrr – ulazi u vodu, prrrrr prrrrrr – izlazi iz vode.

Naša izvidjačka plaža se nalazila tik uz gradsku plažu na koju mi nismo imali pristup. Ne znam zašto. Mi smo pristup imali odmah do te gradske plaže. To gdje smo se mi kupali bio je kanalizacioni otvor koji je u naše najljepše more izbacivao fekalije pučanstva Kaštel Starog.

Zbog svega toga, te prve godine možda i nisam bio iskusio pravi ukus mora. Kasnije je, kad sam malo odrastao i prestao biti poletarac i samim tim postao izvidjač, ljetovanje u K. Starom bilo mnogo ljepše i zanimljivije. Neko je, valjda nekim dekretom, odlučio da se od sada I izvidjačii mogu kupati na gradskoj plaži zajedno sa ostalim svijetom. Nažalost, to je došlo malo prekasno.

Mi se tih godina na plaži nismo često pojavljivali, nego smo u obližnjim kafanama liječili sinoćnji mamurluk. Više nas nije zanimao lov na rakove i školjke. Jedini lov koji nas se doimao je bio lov na ženske. Kad bi mamurluk popravili sa nekoliko piva ipak bi, više iz dosade, odlučili da odemo malo do plaže, da izvidimo ima li kakvih novih cura.

Tako bi se Baranja, Pap, Šapina, Duspara, ili Fuker zaletio sa nekih desetak metara od mora, skočio u vodu, izronio iz nje i viknuo na sav glas: “Ljudi! Nisu mi lagal! Slano je! Ili bi drugi izvidjač legao u šljunak 3-4 metra od obale i počeo plivati na suvom dok ne bi ušao u vodu.

Inače, najviše što je Dalmatince ljutilo je bilo kad mi Bosančerosi pitamo na glas: “Jel hladna voda? ” A ne kažemo more. Tako smo mi zgražavali turiste na plaži i doprinosili već izlizanoj floskuli da su Bosanci glupi, a mi smo se samo šalili na vlastiti račun, što je osobina samo najboljih i najvećih.

Kaštel Stari je imao dva hotela. U njih se izlazilo na muziku. No, prije odlaska u hotel trebalo se negdje dobro “podmazati” pošto su pića tamo bila abnormalno skupa. Sreći nije bilo kraja kad smo otkrili zeničko odmaralište. Kud Bosančerosi poput nas – kud jeftina piva. Skoro dzaba.

U početku smo samo nas 5-6 starih iskusnih izvidjača odlazili na to “svetište”, a nedugo zatim (dobar glas daleko se čuje) pola logora bi se našlo tamo. I staro i mlado takorekuć. Kao i u svemu ostalom Brodjani su i tu prećerivali pa smo u zeničko odmarilište naposlijetku odlazili sa harmonikom.

Tamo bi se toliko zabavilo da na kraju nikom nije ni padalo na pamet ništa drugo. Kako svaka lijepa priča traje kratko, tako je uskoro završilo i naše druženje za Zeničanima. Naime, mi smo se tamo bili toliko odomaćili da oni pravi gosti – Zeničani nisu imali gdje sjesti i popiti piće, pošto bi mi okupirali sve stolove i stolice i za dva sata popili sve što se tamo prodavalo od tekućine. Na kraju umalo nije došlo i do tuče ali o tome ćemo drugi put.

Svaki put, negdje na sredini našeg ljetovanja, u logor bi dolazio stari partizan, legenda, nosilac partizanske spomenice, da nam ispriča par doživljaja iz NOB-a. I dok su moja i prethodne generacije još i imale nekog (straho)poštovanja prema herojima, ovi mladji nisu bili baš mnogo zaokupljeni tim legendama.

Tako je jednom taj čičica nenajavljen ušao u logor i zatekao mladog poletarca (za ovu priču nazvaćemo ga Šuco) kako sjedi i uredno puši. Dida mu je odmah počeo sa predavanjima kako ga nije stid tako mlad –a već puši, te kako to ne dolikuje poletarcima i zašto on puši?

Šuco je povukao dim i nako k’o Prle iz Otpisanih mirno odgovorio: – Čuj stari…pušenje….to ti je čist doživljaj! Švabe 5 godina nisu uspjele da urade ono što je mladi Šuco umalo učinio sa jednom rečenicom – da dokrajči legendu.

Penjanje na planinu Kozjak bilo je nešto što se odigravalo svake godine. Poranilo bi se negdje oko 4 sata i krenulo bi pentranje. Onako krmeljivi ponijeli bi mesni narezak i dvije šnite kruha i pravac gore. 4 sata bi se penjali. Nakon prvog sata oni deblji bi već počeli posustajati. Nakon 2 sata bili bi gotovi k’o fićo kad prokuva na 18-tom kilometru na putu za Derventu.

One malo lakše deblje bi probali nositi dok bi one izgubljene slučajeve ostavljali sa jos dva druga da ih pokupimo na povratku. Kad bi se najzad uspeli na Kozjak obično bi dvojica-trojica izvadili dzepna ogledalca, uperila prema suncu i našem logoru u podnožju, pa bi onda oni odozdo sa velikim ogledalima “odgovorili “ odozdola sa svjetlucanjem što bi nama gore dalo neizreciv osjećaj za feeling. Ukratko, bilo smo sretni k’o mala djeca.

Nakon što bi pojeli mesni i zalili sve to sa vodom iz čuturica krenuli bi dole. I to bi bilo to.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.