Zoran Teofilović: Kino “Zora”

Glavna atrakcija moje generacije, dok smo bili djeca, bilo je gradsko kino koje je nosilo naziv “Zora”.

E sad, vječita enigma nas klinaca je bila zašto se to kino baš zove kako se već zove. Jedan dio je zastupao tezu da je kino nazvano po nekoj osobi ( najvjerovatnije nekom ženskom ratnom heroju poput Marije Bursać ), dok je drugi, veći dio, zagovarao ideju da je naslov u stvari soc-realistickog tipa i da otprilike znači svitanje ili radjanje novog dana…

Najvažnije je bilo da ti mama pored para za kartu dadne i nešto viška dinara da si kupiš nesto kod Ćose.

Medjutim, da bi uopšte došao do Ćosinog carstva, morao si prvo da se odbraniš od lokalnih mangupa koji su stajali tik do blagajne I kad bi vidjeli da ti simpatična teta vraća kusur odmah tražili isti pošto oni kao fol nisu imali za kartu. Ti naravno nisi imao nikakvu mogućnost izbora.

Tako da je najvažnije bilo rasitniti novac i blagajnici dati tačno onoliko koliko karta košta i onda “nevino” slegnuti ramenima i proći kraj geliptera.

A onda pravac Ćoso.

Lično sam uvijek kupovao “Rondoment”. I dan danas se sjećam njegovog ukusa. Rondoment je bio moj omiljeni slatkiš sve dok ga jednom nisam otvorio napolju prije ulaska u mrak kino dvorane. Tada sam primjetio da se na glatkoj bijeloj površini bonbona nalaze neke zelene flekice, koje su odavale rok trajanja koji je davno istekao…

Bilo kako bilo, mi smo u kino hrlili skoro svakodnevno. Dok smo još gulili osmoljetku uglavnom smo gledali borilačke filmove. Naš junak se naravno zvao Brus Li. Ne znam zbog čega, ali mi smo djeca uvijek voljeli sjediti u prvom redu. Valjda da budemo što bliže akciji i da što bolje skinemo poteze koje je izvodio nenadmašni i nikad poraženi “mali zmaj”.

Ona manja djeca u prvom redu su, pretpostavljam zbog visine bine, mogla vidjeti samo onaj gornji dio ekrana ali to nije nimalo umanjivalo draži i čari te drevne vještine – kung fua.

Jebiga, tajtl u tim filmovima je za nas bio suvišan. Ko će još čitati dok traje marisanje. I kad se lijepo pokupe i skinu svi ti silni potezi jedva smo čekali da film završi da istrčimo napolje, uhvatimo prvog klinca, po mogućnosti mnogo slabijeg od nas, i da na njemu primjenimo sve što smo prethodnih devedeset minuta upijali širom otvorenih usta i očiju.

Nekako u isto vrijeme uz Brus Lija, na platnu našeg kina carovala su još dva tipa. Bad Spenser i Terens Hil su bili tandem koji je mlatio nadugačko i naširoko. Simpatični debeljko i plavokosi ljepotan prosto su rasturali bandu za bandom i uz to nasmijavali svojim gegovima zahvalnu publiku…

Kasnije s godinama sazrijevanja i ulaženjem u tzv. adolescentsku dob, naši interesi su polako opadali prema borilačkim a sve više se okretali prema nekim drugim vještinama. Tada je na red dosla “Emanuela”. Silvija Kristl je bila san svih Lamelčana i ostalih brodskih pubertetlija.

Ona je postala naš novi Brus Li. Ono što je ona radila u postelji prevazilazilo je i malog zmaja i zelenog obada zajedno. Nije ona mnogo marila ni za spolove ni za rase. Bila je ženska širokih pogleda na svijet, otvorena takorekuć prema svima. Scena koja će meni ostati zauvjek u sjećanju iz svih tih filmova je kad je Emanueli i njenom krevetu prilazio jedan crnoputi, bogom obdareni partner, i ona ga pita:

”Kako se zoveš?”.

A dobroćudni crnac odgovori:

“Ilija!”

Cijelo kino se smijalo dobrih 10 minuta. I ovu anegdotu, poput mnogih drugih, mogu pričati samo Brodjanima jer za ostale ona nema nikakvog smisla…

Ponekad se u kino Zora išlo iz, da tako kažem, zajebancije. Iz čiste objesti. U stvari, pravi ljubitelji sedme umjetnosti su sigurno izbjegavali naše kino u širokim lukovima i odlazili preko u SB. Tamo je za vrijeme trajanja projekcije vladala tišina i svi su šutili kao zaliveni i zurili u ekran. Sve u svemu mnogo dosadno.

U kinu Zora se uvijek nesto pričalo, dobacivalo, smijalo, aplaudiralo, a ponajviše podjebavalo redare.. Eh, kad se skupi dobra ekipa pa kad se podje dovikivati.

Jednom smo onako spontano bez ikakvog dogovora počeli da vršimo radio prijenos nogometnih utakmica. I tako film traje, nešto napeto, kad iz prvog reda:

“U Vinkovcima jedan nula, Pogodak Halilovića!“

Redar krene prema prvom redu, tek se u predzadnjem redu začuje:

“Za Bežigradom hladan tuš za domaćine, gosti vode!”.

Revnosni čuvar mira u kinu odustaje od prvog reda i kreće odlučnim korakom ka zadnjem kad se negdje iz sredine začu:

“Lijepa varka mladog Marka i modri izjednačavaju rezultat na jedan jedan!”.

I tako u krug.

Eh to su bila vremena…

U kinu Zora bilo je kao nekih restrikcija poput naslova ZA STARIJE OD 18 GODINA.

Medjutim, niko se na to nije posebno obazirao. Dobro se sjećam da sam jednom kao šesnaestogodišnjak, pošto su starci otišli negdje u goste, bio prinudjen da na Emanuelu povedem svog, sedam i po godina, mladjeg brata Šiku.

Čiko na ulazu se samo blago nasmijao, pomilovao bracu po pionirskoj glavici i rekao: “Ajd ulazite!”.

Uvijek smo uzimali karte za “dole”. Na balkon se rijetko išlo. Možda zato što je karta bila skupa. A možda i nije zbog toga ko će ga znat.

Medjutim onaj hodnik koji je vodio na balkon je uvijek bio u nekakvom polumraku, a pogotovo onaj dio koji je vodio dalje prema prostorijama limene glazbe. Tamo u tom skrovitom dijelu uvijek su se mogli čuti nekakvi šumovi a bogami i uzdasi od kojih smo se mi onako maleni jako prepadali.

Kasnije ćemo saznati da su tu zaljubljeni parovi radili ono što smo mi radili poslije odgledanog Brus Lija, samo što su oni poteze i zahvate uvježbavali prije projekcije.

Bili su iskusniji i dakako nisu trebali lekcije iz prve ruke.Danas u našem gradu ne postoji kino. Djeca se “zabavljaju” na neki drugi način.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.