Zoran Teofilović: Istinita fudbalska priča o malonogometnom timu

Tog tridesetog januara 1984. godine, imao sam samo četrnaest godina i dva mjeseca. Stajao sam na centru terena gledajući u sudiju, čekao da pisne u svoju crnu pištaljku i na taj način označi početak utakmice.

Igrao se meč polufinala ponoćnog turnira u malom nogometu izmedju ekipa RIT i Djuro Djaković.

Mjesto radnje – velika dvorana Doma Sportova, Bosanski Brod. Gledalaca, cirka, dvije hiljade. Dupkom pune tribine i stepenice pride.

RIT je bilo ime jedne od nekoliko mjesnih zajednica u Bosanskom Brodu. U tom dijelu grada živjelo je šest igrača, dok je sedmi stanovao u centru, u zgradi preko puta pošte.

Ja u početku nisam ni bio dio ekipe. Pozvan sam jedan dan prije starta turnira, jer je nekom palo na pamet da je moguće da se neko od igrača povrijedi, pa bi bilo pametno da sjedi neko i na klupi. Tako sam u zadnji čas upao u momčad nestigavši ni da se financijski “ućipim” za sudjelovanje, jer su momci učešće već bili poodavno uplatili.

Na početku se niko od nas “ Ritančana” nije nadao nečemu velikom. Eventulan prolaz u drugo kolo i odigravanje čak dva meča na turniru te godine, činio se kao dobar rezultat.

Prvi tim protiv kojeg smo izašli na parket zvao se “Nestašni Dečki” iz obližnjeg sela Koraće. Oni su, za razliku od nas i poput svih ostalih ekipa s kojima ćemo se kasnije susresti, imali desetak ili čak i svih dvanaest igrača na raspolaganju. Bili su to sve muškarci u starosnoj dobi izmedju 25 i 35 godina. Mahom oženjeni i ostvareni očevi, nasuprot nas omladinaca koji smo još uvijek (gotovo svakog dana) praktikovali i proučavali sve tehnike masturbacije.

Onako maljavih grudi i rutavih nogu “koraćanski dečki” su ulijevali medju nama adolescentima (kojima se paperje tek počelo pokazivati iznad usnica) opravdani strah. Dok smo mi ćutke i u tišini navlačili plave “Yassa” i “Adidas” dresove, “Nestašni Dečki” su bili poprilično glasni u svlačionici.

Gledali su na nas balavurdiju (najstariji medju nama je imao nepunih sedamnaest godina) sa očiglednim nipodaštavanjem. Na pitanje jednog od njih kako se zovemo i na naš tihi odgovor – RIT, nadobudni stihoklepac je u hipu dreknuo: – U Ritu, u Ritu….ućeram ti kitu!

Utakmica je, medjutim, završila kao i iduće tri.

Ili bi pobjedili minimalnim rezultatom ili smo prolaz u idući krug obezbjedjivali boljim izvodjenjem penala.

Isto tako, po okončanju svakog meča nismo išli odmah u svlačionicu, nego smo, da bi izbjegli bilo kakve potencijalne čarke i koškanja, čekali u hodniku da se indisponirani protivnik ohladi, pomiri sa porazom, istušira, obuče i hladne glave napusti prostorije. Tek kad bi se uvjerili i da je posljednji od njih izašao, mi bi ulazili i imali sve klupe i tuševe samo za nas na raspolaganju.

Proslava pobjede je mogla da počne.

Ovdje je zgodno mjesto da se napiše pokoja o samom turniru.

Ponoćni turnir se reklamirao kao jedinstven u Svijetu. 128 ekipa bi se skupilo na startu i onda bi se počelo igrati na jednom te istom terenu non-stop, dan i noć bez prestanka, sve do finalne utakmice. Pobjednik turnira je bila ekipa sa svih sedam pobjeda. Poput Grend Slema u tenisu.

Znači, moglo se desiti da neki tim tako igra prvu utakmicu danas u podne, pa onda dan pauze, pa drugi meč u tri ujutro, pa treći meč u devet navečer i tako dalje u zavisnosti do koliko se dogura. Što se više pobjedjivalo, sve manje su bile pauze izmedju dva meča i sve češće bi se izlazilo na teren.

Naš prvi gore opisani meč se igrao u nekom lijevom terminu i na tribinama je bilo možda dvjestotinjak gledalaca. Od toga, pola je bila naša uža i šira familija i pokoji komšija.

Drugo kolo je bilo malo više posjećenije, dok smo u trećem kolu već imali ozbiljan auditorijum. Dok su svjetla u uvodnim okršajima ekipe RIT u našim zgradama (Lamele) bila upaljena samo u stanovima gdje su živjeli igrači, nas četvorica, četvrtfinalna utakmica koju je RIT igrao protiv ekipe “Robna kuća – Beograd” pokazivala je posve drugačiju sliku. Naselje sa pet zgrada, osam katova i tridesetak stanova u svakoj, svjetlilo je kao u Betlehemu oko pola dva u noći. Skoro svako je navijao sat na pedesetak minuta prije našeg meča, svako je htio da vidi, da svjedoči tom čudu, da navija za svoje.

Vrhunac ludila i te neke sveopšte euforije je bio kad bi se nekoliko godina mladja djeca otimala za tu čast da nama igračima nosi sportsku torbu tih četristotinjak metara koliko je otprilike bila udaljenost od naselja do dvorane. Nismo tad znali niti čuli za Endija Vorhola, ali to je moglo biti vrlo blizu onome što je on govorio o tih famoznih petnaest minuta slave koji će svako od nas doživjeti za života.

Dakle, nakon “nestašnih” pobijedili smo još tri ekipe. Svaka utakmica bila je tijesna i na rubu incidenta. Dok se našoj bekovskoj liniji progledavalo kroz prste, protivnički su igrači nerijetko išli na kaznu od dvije minute isključenja zbog “neosnovanog” prigovora. U četvrtom kolu dvorana je bila puna.

U malim gradovima vijesti i tračevi su se širili brzinom svjetlosti. Tako se i pročulo da neka naša dječurlija nezadrživo grabi ka polufinalu na ponoćnom turniru. Da im se, kako se to stručno kaže “otvorio žrijeb”. Da imaju jednog što sve brani, jednog što sve kosi i jednog što sve zabija.

Na utakmice RIT-a počinju da dolaze najvatreniji navijači rukometnog kluba “Brod – Promet”. Zauzimajući prvih pet-šest redova žestoko su navijali. Vršili su strahovit pritisak i otvoreno prijetili sudijama koji su usljed svega toga blago navlačili za nas.

Taktika RIT-a je bila jednostavna. “Bunker” sistem sa kontranapadima kad bi se ukazala prilika. Mi smo primjenjivali “parkiranje autobusa” mnogo prije se veliki strateg Murinjo toga sjetio u Interu. Nakon što smo preskočili “Robnu Kuću” došlo je i polufinale.

Ovdje treba istaći da je istih 6 igrača RIT-a igralo pet punih utakmica bez izmjena. Ja sam sjedio na klupi ako se, zlu ne trebalo, neko povrijedi, ali se srećom i hvala Bogu tako nešto nije dogodilo.

Medjutim desilo se nešto drugo – umor. Svi su igrači RIT-a jedva stajali na nogama. Prije polufinala, na zagrijavanju Dino mi prilazi i saopštava da ću ja startati. Ja u istom trenutku dobijam infarkt. Mislim, ne doslovno, ali vrlo blizu toga.

Kakav momenat! Starter na polufinalnoj utakmici ponoćnog turnira. Protiv Djure Djakovića. Protiv čarobnjaka Smaje, koji je u to vrijeme slovio kao malonogometni Maradona. Mislim, da se ne zajebavamo, ekipa Djure Djakovića je tih godina redovno ulazila u same završnice turnira “Kutija Šibica” u Zagrebu, što je bio ekvivalent svjetskom prvenstvu Jugoslavije, ako se to tako može nazvati.

I da se vratimo na početak teksta. Stojim na centru i čekam da sudija da znak za početak polufinala. Sa svojih pedesetak kila i tankim nogicama publici sam morao izgledati kao kad je Bambi izašao prvi put na led u onom Diznijevom filmu. Tako sam i igrao. Jednostavno me pojela trema i huk sa tribina. U prvih pet minuta profulao sam dvije mrtve prilike, one koje bih pred zgradama bez problema učačkao i zavezanih očiju. Nakon desetak minuta selim zasluženo na klupu. Ulazi Dino ali slaba vajda. Djuro Djaković je to veče bio jednostavno prevelik zalogaj. I dalje je Rit primjenjivao “oštro i na prvu” koncepciju tražeći šansu u nekim kontrama. Još u prvom poluvremenu se visoko gubilo, pa se prešlo na taktiku “Ako ne možeš pobjediti – udri!”. I ta strategija je polučila izvjesne rezultate.

Naime, na poluvremenu nam je prišao redar Doma Sportova i prenio nam poruku od suparničkih igrača da ćemo, ako prestanemo sa grubim startovima i utakmicu mirno privedemo kraju, dobiti glajnc novu garnituru dresova.

Nakon pogleda na semafor i malo premišljanja, odlučujemo da prihvatimo “nemoralnu” ponudu.

I tako se naša bajka završi. Časno padošmo u polufinalu.

Poslije smo igrali i meč za treće mjesto. Izgubili 3:1. Raspoloženi igrači ekipe “Veselo Veče” su takodjer bili pretvrd orah za preumorni RIT.

Na kraju turnira, na proglašenju pobjednika, uručen nam je pehar i diploma. Pehar završava kod Muće (najstariji medju nama), a diploma kod mene (najmladji medju nama).

Kasnije nam ekipa Djure poklanja obećanu garnituru. Mislim da u svojoj istoriji tvornica “Adidas” nije napravila ružnije dresove, a nama su ti narandžasti, dugi rukav sa plavim štraftama, bili najljepši i najbolji na Svijetu u tom trenutku.

Nas sedam a dvanaest dresova.

Uzimamo svako po jedan, a ostatak prvo dajemo Bindži, našem najvjernijem navijaču, zatim redaru-posredniku, a nakon toga bilo je po onom pravilu – ko prvi naleti.

Iduće godine se ekipa Rita pojačala sa nova dva-tri igrača. Pa onda još par njih. Neki originalni su otišli, neki novi, uvijek bolji od onih prethodnih, dolazili, ali mislim da nikad više nije postignut isti rezultat, nikad više nije moglo bolje od četvrtog mjesta.

Od originalne ekipe ostali su do kraja samo Mućo, Emir i Dino.

I tako…kad god sredjujem garažu ovdje u Americi, naletim u jednoj od ladica na ovu diplomu i sjetno se nasmijem. Vrate se sjećanja koja su svaki put sve kraća i kraća, pa je to jedan od glavnih razloga nastanka ovog teksta.

Da se negdje pritefteri, dok još opstaje nešto u ovoj mojoj tvrdoj bosanskoj glavuči. Nekad neko postavi sliku od ekipe RIT na fejsbuk. Obavezno su to neke kasnije slike tima koji nema veze sa ovom originalnom postavom. I to je drugi razlog nastanka ovog teksta.

U vremenima kad maltene svako koristi priliku da pomalo izokrene i retušira svoju a i našu zajedničku prošlost, da se prišiju tudje zasluge i rezultati, nek’ makar ovaj tekst posluži da se prava istina sačuva.