“Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije radničkoj klasi i narodima Jugoslavije: umro je drug Tito…”

Sedam dana opštenarodne žalosti se za djecu iz Lamela učinilo kao vječnost ali smo i to nekako izdurali nakon prošlogodišnjeg treniranja žalosti za drugom Kardeljem. Tih sedam dana je vladala smrtna tišina u dvorištu. Roditelji su, noseći crninu, šutke izlazili iz zgrada, sjedali u auta i odlazili na posao. Na podbulim licima se mogla primjetiti neprospavana noć i neopisiva žalost za vrhovnim vodjom. Plakalo se na sve strane. Nama to, ta neizreciva bol za vrhovnim vodjom, nije bila najjasnija. Šta toliko plaču?  Da je, ne daj Bože, umro Branko Kockica ili Slavko Štimac, naši pravi junaci, još bi i razumjeli.

Desetak godina kasnije većina tih „plačipički“ će se kuniti svim svecima na nebu da nisu ni suze pustili za „ćopavim Zagorcem“.

Tog ljeta su u modi bili klikeri. Troperci, šarenci, talijanci, porculaneri, švabe, malci, cale, krnjotci. Igralo se na svakoj zemljanoj površini koja je preživjela asfaltiranje. Gledajući odozgo sa visine, s petog ili šestog kata, dvorište je nalikovalo malo na teksaška naftna polja sa svim tim silnim bušotinama a malo opet i na golf terene. Gdje god da pogledaš mogao si vidjeti rupe u zemlji i dječiju gužvu oko tih rupa. Nedostajale su samo one golferske palice i ona bijela vozila za vožnju od rupe do rupe. Doduše bilo je bijelih golfova kečeva “made in Vogošća” parkiranih svud okolo ali to nije bilo to.

Rupe za klikere su se zvale roše. Bilo ih je svakakvih, oni najmladji igrači su igrali i vježbali se sa calama na velikim rošama zvanim “rompulje”. Iskusni igrači su igrali na najboljim terenima gdje je trava bila k’o na Vimbledonu a zemlja k’o na Roland Garosu. Roše su se pažljivo pravile i gledalo se da izgledaju što profesionalnije i okruglije. Čakija, kao OBP ( Osnovno Bosansko Pomagalo),  je bila najpogodnije orudje za oblikovanje roša ali koliko god se umjetnici trudili nisu mogli da naprave savršeni krug, uvijek je nešto,  uvijek je rupi, kakva god bila, falio neki kur.. ovaj, klinac.

 A onda je neki lamelčanski genije u trenutku nekog vantjelesnog magnovanja, izazvanog prekomjernim unosom prezrelih crnih dudova u svoj organizam, došao na divnu ideju držeći u ruci istrošeni sprej “Miris Pokošenog Sijena”, elemenat koji je bio redovni inventar svakog stanarskog zahoda koji je držao do sebe i svog renomeja. Viknuo je, drugovi Eureka !!! Iskopao je rupu, u nju ubacio poklopac od spreja, zatim zemljom popunio višak prostor izmedju poklopca i rupe, izjednačio visinu sa terenom i napravio savršenu rošu. Fe-no-me-nal-no!

Da još napomenemo izraz “čočak moj !”, koji se koristio u trenucima kad kliker ode iza nekog kamena, grane ili bilo koje prirodne prepreke. Uzvikivanjem tog izraza igrač bi zaštitio svoj kliker sprječavajući suparnika da pomjeri prirodnu zapreku kako bi imao bolji pregled na kliker kojeg je ciljao. Zašto čočak ostala je nepoznanica do dana današnjeg.

I dok je dvorištem odjekivalo “Hajd na dva, hajd na jedan, jednim prstom bez povlačenja, sva pravila vrijede!” , dotle se iz drugog kraja dvorišta orilo: “ O-lim-pi-ja-da u Mon-tre-a-lu. “ To je bila igra sa gumom iliti lastišom koja je prvenstveno bila predodredjena za buduće omladinke. Iako je te godine olimpijada održana u Moskvi riječi igre se nisu mjenjale zbog nedovoljnog broja slogova u glavnom gradu Es-es-es-era pa se Montreal spominjao još dugo nakon 1976 godine.

Mnogo godina kasnije pojaviće se film Klopka ( Entrapment ) gdje žena Majkla Daglasa krade dijamant tako što se mora prvo provući kroz čitav niz laserskih snopova bez da ijednog, misli se na laserski snop, dodirne. E to je upravo ova igra, gdje se rukama i nogama zatezala guma pod što nezgodnijim uglovima tako da se takmičar-protivnik onemogući da prodje izmedju tih zategnutih dijelova guma ( u filmu laserskih zraka ) i domogne druge strane. Nakon Titove smrti neki nadobudni omladinac, budući predsjednik mjesne zajednice, dodao je jednu liniju pa se prije zatezanja gume pjevalo: „ O-lim-pi-ja-da, Ti-to-va pa-ra-da, u Montrealu! “ na šta se ovaj vjerovatno okret’o u grobu na Dedinju.

Kad smo već kod moskovske olimpijade vrijedno je zabilježiti da su yu-košarkaši konačno osvojili zlatnu olimpijsku medalju. To je još pošlo za rukom i Slobodanu Kačaru pa se Hej Slaveni dva puta pjevala diljem naše ponosne zemlje, ovaj put sa dodatnim ponosom i sjećanjem na preminulog predsjednika. Bojkot Olimpijade od strane Ju-es-eja i još nekih njenih satelita nije našem košarkaškom zlatu pomračilo sjaj ni za jedan karat.

Te 1980 godine u svjetskoj kinematografiji je izgovorena možda i najčuvenija rečenica ikad. Treći dio Rata Zvijezdi je žario i palio Amerikom i svaki obožavatelj i zaludjenik tog svemirskog serijala je bio ostao zabezeknut kad je Dart Veder izgovorio čuvenu rečenicu gdje je objelodanio da je on Lukov ćaća. I dan danas Amerikance prodje jeza kad se sjete tog momenta.

Naša verzija Rata Zvijezda koja je te godine snimljenja zvala se Ko to Tamo Peva.  Umjesto svemirskih brodova koji su letali svemirom u našoj verziji koristio se autobus. I kod nas se desio najčuveniji dijalog u istoriji i povijesti jugoslovenskog filma. Pa svi ga znaju. Berček: “ Tata, i ja bih ovo radio“. Paja:  I tata bi sine! Kakav Dart Veder kakvi bakrači ?!?!

AC munja DC izlaze sa novim pjevačem i novim albumom ”Back in Black“ koji će u budućnosti postati drugi najprodavaniji album svih vremena, odmah iza Thriller-a.

Na domaćoj sceni svoj prvijenac objavljuje Branimir Štulić i poslije toga ništa više neće biti kao prije.

Ali vratimo se mi našoj avliji. Ponekad bi u naše naselje došlo nešto strano, nešto izvana nikad dotad vidjeno, što bi djecu totalno izbacilo iz vinkla.

Dodje recimo nečiji tetak ili stric iz Beča ili Frankfurta u goste i zaveze pred zgrade strano vozilo, kakvog forda, merdzu ili opela. Djeca bi se u momentu odmah sjatila oko auta tako da je jadni čovjek, sav zbunjen, jedva izlazio iz auta okružen znatiželjnom gomilom. Prvo se moralo vidjeti koliko je auto graviran. Pravo oduševljene je nastajalo na 240 kilometara na sat. Uporedjujući to sa fićom i njegovih 120 je bilo urnebesno. Potom bi se gledala kilometraža. Dodje tako neki dizelaš koji je prešo 300 hiljada kilometara a ko nov. Onda bi obavezno neko rekao da to nije ništa, da svaki mercedes može preći i preko milion.

Zatim bi se prešlo na spojlere. Jedan piJonir bi stisno spojler i pitao ostale guma ili plastika ? Jedni bi vikali guma, drugi plastika pa bi i oni onda stiskali da se uvjere. Felge su bile sljedeće, pa farovi i žmigavci.

Možete li zamisliti uzbudjenje kad je jednom mladom Lamelčaninu ujna iz Njemačke donijela bijelu čokoladu pa ovaj to iznio pred zgrade da pokaže ostalima  Bijela čokolada je bila oksimoron, nešto dotad nezamislivo. Kao kad pitaš nekoga za koga znaš da voli puno lagati, a uvijek je bilo takvih, da li je čitao roman Suva krpa na dnu mora Ili nastavak Ćelavi se vuku za kosu, pa onda ide Seljaci vežu pijesak u snopove a ovaj sve to potvrdjuje da je čito. Tako se nama doimala bijela čokolada kao roman koji ne postoji, nešto nemoguće.

Desilo se te godine da je našoj rafineriji nafte zafalio neki inžinjer pa su našli stručnjaka u Francuskoj i doveli u naš grad privremeno na šest mjeseci. Čovjek je tako došao sa ženom i nakon izvjesnog vremena odluče tako oni da malo prošetaju gradom. Tek što su izašli i krenuli prema centru grada neko ih od djece ugleda i povika:

• Eno Francuza!!!

 U tili čas se tu okupi tridesetero djece koja su poput čopora krenula za mladim bračnim parom uzvikujući: “ Parle vu franse, parle vu franse!.“ Inžinjer se u početku smješkao i mahao pomahnitaloj hordi ali je poslije izvjesnog vremena batalio šetnju pa se ubrzanim korakom vratio sa ženom u kuću. Ne zna se da li je jadniku ikad više šetnja pala na pamet.