Zašto djeca vole da grade šatore i zaklone i zašto je to dobro za njih?

‘Djeca na taj način upoznaju značaj privatne sfere i proživljavaju cijelu paletu osjećanja radosti, zabave i straha – pa to roditelji moraju podržati’ S dječjom maštom plahte i jastuci brzo se pretvore u nešto magično: šator i zaklon!

Kako djeca odrastaju, tako i oni žele da imaju mirno, tajno mjesto iz kojeg ne žele da odu. Šator je njihova tajno skrovište. Ali ta kreativna, tajna mjesta puno su više od same zabave, tvrde stručnjaci.

Šatori su oduvijek bili dio djetinjstva, kaže David Sobel, profesor emeritus na odjeljenju za obrazovanje na univerzitetu Antiohija i autor knjige “Children’s Special Places: Exploring the Role of Forts, Dens, and Bush Houses in Middle Childhood“.Djeca počinju da grade zaklone i šatore u zatvorenom prostoru oko 4. godine života, ustanovio je Sobel, a zatim sa 6 ili 7 godina počinju da grade napolju razne zaklone, kućice na drvetu, što je praksa koja se nastavlja i dalje. Metaforički i fizički, izgradnja zaklona odražava rast djece kao pojedinaca, kaže Sobel; oni stvaraju „dom daleko od kuće“, bez roditeljskog nadzora. Zakloni takođe potiču kreativnost.

Svi zakloni i šatori, prema Sobelu, imaju zajedničke osobine: sami su ih napravili, tajne su i niko te ne vidi, a ti sve vidiš. Djeca su u njima sigurna – fizički i emocionalno.

Šatori i zakloni su dječiji privatni i sigurni svijet. Zakloni i šatori takođe podstiču igru, što je korisno za djecu.

Zakloni pomažu djeci da resetuju svoj mozak, kaže Kerol Stok Kranovic, vaspitačica i autorka knjige ““The Out-of-Sync-Child. ”Tama unutar šatora uklanja podražaj koji im nije potreban i pojačava ono što im treba – poput fizičke udobnosti i samoće.

Kroz ovu igru dijete nauči gomilu stvari, tvrdi hamburški psiholog Mihael Til. Dijete se oslobađa urođenog straha od toga da ostane samo. Jer, po Tilu, dijete misli da je najgore što mu se može dogoditi je to da ostane bespomoćno, samo i zaboravljeno. Skrivajući se u svom šatoru ili zaklonu djeca prerađuju taj strah i grade jednu vrstu nervnih podražaja – hoću li biti pronađen? Djeca se raduju onom trenutku kada će se srećno završiti njihov povratak u dnevnu ili dječju sobu.

„Djeca na taj način upoznaju značaj privatne sfere i proživljavaju cijelu paletu osjećanja radosti, zabave i straha – pa to roditelji moraju podržati“, savetuju psiholozi.

Dakle, prije svega poštujmo prvo šatorsko pravilo: „Zabranjen pristup odraslima!“ – i pustimo djecu da se nesmetano igraju. Mašti pritom nisu postavljene nikakve granice, sve dok se nema šta polomiti.

Izvor: miss7mama.24sata

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.