Goran Mičija iz Broda rođen je 1975. godine u Slavonskom Brodu. Pun života, elana, planova… Životni vidici su se otvarali sedamnaestogodišnjem Mičiji. U mladosti je imao veliku želju da se profesionalno bavi kuhanjem.

Međutim, aprila 1992. godine, Gorana kao i ostale njegove vršnjake iz Broda dočekuje rat.

– Sam početak rata mene je lično dočekao u selu, bio sam sam u kući dok je otac bio na liniji i čuvao stražu. I negdje oko 22-23 časa počele su da padaju granate sa svih strana. Sami u kući, maloljetni, nigdje nikoga – nebo je se otvorilo. Strah je postojao. I tek tada sam postao svjestan da je to stvarni rat, da se treba boriti, treba preživjeti-, priča Goran.

Drugog dana je prestala ofanziva i Goran je otišao na liniju koju je otac čuvao, i ostao je sam s njim jer nije imao gdje da ode. odnosno, nije se nigdje moglo ni otići. I tu je zadužio oružje, na neki način postao je dobrovoljac.

– Kada sam zadužio i pušku, ostao sam na liniji, zadužio pušku i eto, bio, da kažem dobrovoljac. Iako to nije bilo dobrovoljno, ali morao sam ostati, bio sam muško i morao sam ostati uz svog oca, ističe Goran.

Nakon pada Broda neprijateljska vojska je potisnula redove u kojima su bili Goran i njegov otac. Otišli su dalje, bili su i u izbjeglištvu.

– U tom izbjeglištvu je bilo katastrofa, čini mi se da je bilo puno bolje na liniji. Iako se nije imalo hrane, iako je bilo rizično, u izbjeglištvu je bilo mnogo teže s obzirom na nerazumijavanje ljudi koji ni su osjetili rat, isto kao što ni ja nisam znao do samog početka.

Jula 1993. godine Goran je otišao na redovno služenje vojnog roka. Svega 15-20 dana obuke bilo je dovoljno da se golobradi mladić pošalje na liniju.

– Kada su nas poslali na liniju nakon obuke, vidio sam da je sve mlada vojska. Nisam čak imao ni osamnaest godina. Jedno jutro kada smo se probudili protivnička vojska je ušla u naš međuprostor između rovova i osula paljbu. Straža je bila u rovovima dok smo mi ostali spavali u nekim barakama. I kada je krenula paljba niko nije znao ni gdje se ide, ni kud se ide…

Rafalna paljba po mladim vojnicima bila je šokantna. Zatečeni ovom situacijom, svi su krenuli napolje. Neki od njih su uspjeli izaći, neki nisu, neki su i poginuli na licu mjesta.

– U toj baraci sam pogođen a da u datom momentu nisam ni znao da sam pogođen. Kako sam stojao, krenuo sam da napravim korak i vidim noga ode ispod mene, i tek onda sam vidio da sam ranjen. Imao sam četrnaest operacija te noge i svaki odlazak  na operacione zahvate, od koji su neki trajali i po 4-5 časova, ljekari su se borili da spase nogu, taj dio noge. a ja sam uvijek na operacije išao sa razmišljanjem da se neću vratiti s nogom u bolničku sobu. To je ostavilo velike posljedice-, priča Goran dok mu glas podrhtava.

Ratna dejstva su pogodila mnoge, zasigurno nije bilo lako prolaziti kroz takve golgote, posebno kada ste mladi. Mora ostaviti traga na život. Surovost ratnih dešavanja se ne može ni prepričati, ni opisati. Ko je doživio, zasigurno bi volio da zaboravi taj dio života. Ali…

– Sam trenutak mog ranjanjava, pogibije ljudi u tom rovu. I dan-danas mi se dešava da to sanjam, da ponekad nisam ni svjestan da li spavam i sanjam ili mi je to u podsvjesti.

Goran je ratni vojni invalid, svakako mu kroz život nije bilo lako rješavati egzistencijalna pitanja. Posebno ako se uzme u obzir ekonomska situacija na nivou države, kriza je na svakom uglu, a poslodavci žele radnike od kojih „moraju“ izvući maksimum.

– Prije sedam godina sam ostao bez posla u Rafineriji nafte kao tehnološki višak, i to baš iz razloga što sam ratni vojni invalid. Neko vrijeme sam odmarao i nisam nešto mnogo ni trudio da pronađem novi posao.  Trebao mi je psihički odmor, da se oporavim od razočarenja i obrazloženja da kao invalid ne trebam nigdje nikome i ne mogu doprnijeti.

Međutim, pozitivna i karakterno jaka osoba kao što je Goran nije se tako lako predala. Izdigao se iznad svojih mogućnosti i zainatio da pokaže i dokaže drugima da se može i mora raditi.

– Bolje je godinama pregovarati, nebitno je koliko – makar do kraja života, ali samo da ne dođe do oružja i rata. To je nešto što bih iskreno volio da mlade generacije prihvate kao savjet, poruku. Trebate se boriti, trebate živjeti zajedno – živimo u takvom području gdje trebamo živjeti zajedno, i tu nam ništa ne treba smetati, optimistično završava razgovor Mičija.