Teodor Trifunović – profesor, žurnalista i publicista

„Biti učitelj znači biti vječni učenik. Lako je predavati, teško je biti vođa i uzor đacima“

Sada već daleke 1947. godine u Vinskoj je rođen Teodor Trifunović, mnogim generacijama učenika srednje škole u Brodu omiljeni profesor srpskog jezika i književnosti. U penziji je punu deceniju, a s obzirom na to kako provodi penzionerske dane, reklo bi se da život živi nasuprot laganog ritma. Profesor će reći da je najvažnije ne mirovati. Pun duha i anegdota, baš kao za katedrom, i sada je bio spreman za otvoren razgovor. Valjda, ta srdačnost, neposrednost, posvećenost i iskrenost, Trifunoviću su donijeli „pluseve“ zbog kojih ga učenici pamte, a prijatelji poštuju.

Fotografija: privatna arhiva

U rodnom selu pohađao je osnovnu školu, Ekonomsku je završio u Brodu, studirao je u Novom Sadu, predavao je književnost i mnogo čitao jer, kaže, suština čitanja je da prepoznamo svoje lično pitanje.

Životnu priču sa Trifunovićem započinjemo sjećanjem na djetinjstvo, zlatno doba u životu čovjeka, ma kakvo da je bilo, korijen je svega u našim životima.

-Selo je za trajno obilježilo moj život, težak, kao i kod većine djece sa sela tih 50-ih godina prošlog vijeka. Vinska – to je malo siromašno selo u poslijeratnim godinama. Živio sam u sedmočlanoj porodici, nas pet braće, u maloj trošnoj kući, na škrtoj i posnoj zemlji. Život u stalnoj neizvjesnosti i oskudici! Radilo se bez ikakve tehnike i hemije, ručno, sopstvenim mišićima: motika, kosa, vile, sjekira, budak, ašov i lopata, drvena seoska kola, ako su ih imali! Život je bio surova škola, ali od malih nogu prisiljavao nas je na inovacije, sami smo majstorisali, pravili svoje igračke, sportske rekvizite, bili smo u direktnom kontaktu sa šumom, vodom, životinjama – u velikoj školi prirode – , sjeća se Trifunović.

Škola – veliki prelom

Stara kamena višćanska škola, školsko zvono na katedri, unutra stroga učiteljica, ispred đaka tabla na stalku i velika računaljka s kuglicama, na katedri plavo i crveno mastilo s držalom i perom, ovalno posušalo i mnogo šiba za kulturni razvoj, ne blijede u sjećanju Trifunovića. Reći će: „Seoskom djetetu novi vidici nisu se lako otvarali“.

Vinska, fotografija Senad Žepčan

-Moja generacija u početku nije koristila sveske, pisali smo tzv. pisaljkama na kamenim školskim tablicama u drvenom okviru. Eto, ja sam iz tog školskog kamenog doba! Tek negdje u drugom-trećem razredu prešli smo na sveske, drvene pernice, olovke i drvene boje. U pravilu kupovali smo stare knjige od generacije ispred. Bilo je veliko siromaštvo! Što se tiče školske tašne, otac ju je ručno sašio od štavljene konjske kože, kože konja koji je bio uginuo. Bila je neuništiva, na pojedinim mjestima koža je bila debljine šperploče. U vrijeme snijega ili poledice ja bih se klizao sjedeći na njoj kao na sankama. Doživio sam da moji unuci koriste tablet računala, da ironija bude veća, ona oblikom izuzetno podsjećaju na moje kamene tablice, ali koja razlika! Eto, imao sam tu sreću da prijeđem put od kamene školske tablice do tablet računara i tačskrina! Mi koji smo prešli takav životni put imamo oporo i gorko iskustvo. Škola nije imala ni obični časovnik, stalno je neko od nas đaka išao do seoske Pošte da učiteljicu informiše koliko je sati. Naročito se sjećam, i sad pamtim njegov miris, onog žutog sira i margarina kao i bijele kafe od mlijeka u prahu koju smo dobijali u aluminijskim šoljicama iz programa humanitarne pomoći – čuvene UNRE. Nastavu smo završavali s pozdravom tako što neko od učenika ispred nas uzvikne: Za Domovinu s Titom! – a mi bismo uglas odgovarali: Naprijed! -, nastavlja on.

Trifunović dodaje da je mučno i tegobno djetinjstvo bilo katalizator njegovog okretanja ka knjizi i školi. Ne što je to tada volio, niti pravilno razumio, nego, eto, kao neku šansu da se dokopa malo ugodnijeg života. Rano je otkrio čaroliju dječnih bajki, ljepotu narodnih priča, ljepotu čudesnog svijeta proizašlog iz fantastike.

-Bio sam vješt čitač, godilo mi je da uz petrolejku čitam na sijelu pred starijim sijedim glavama. Za jednu veče čitao sam pred očaranom publikom i po cijelu knjigu u izdanju biblioteke Lastavica, knjigu od 100 i više stranica. Prva knjiga lektire koju sam zadužio u školi bila je bajka Mačak u čizmama, i tako je počelo. U 4. razredu za dobro učenje stric me je za nagradu obradovao godišnjom pretplatom na Male novine. Ni učiteljica ih nije imala, čitala je iz mojih primjeraka koji su stizali na višćansku poštu pod mojim imenom ispisanim na omotnici pisaćom mašinom. Kako je to bilo veliko i prestižno za jednog seoskog đaka! Nakon osnovne želio sam upisati mašinsku tehničku školu, ali i pored odličnog uspjeha nisu me primili u Slavonskom Brodu. Kao jedini izbor ostala mi je Ekonomska škola u B. Brodu. Po programu i kvalitetu nastavnog kadra bila je tada gotovo ravna gimnaziji. To sam shvatio kada sam 1966. upisao Pedagošku akademiju u Slavonskom Brodu, jer nisam imao novac da se školujem izvan Broda. Diplomirao sam među prvima u mojoj klasi, nijedan gimnazijalac nije mi bio u konkurenciji, bez obzira što su imali neke opšte obrazovne predmete koje mi u stučnoj školi nismo. Prije upisa na Pedagošku akademiju, prijavio sam se u Vojnu intendansku akademiju u Beogradu jer je vojno školovanje išlo na teret budžeta države. Prošao sam rigorozne zdravstvene preglede, prvo u Tuzli potom u Beogradu, ali me nisu primili iz ideoloških razloga, otac seljak, nije u partiji, a pri tome predsjednik Crkvenog odbora – , govori profesor.

Nakon odsluženja jednogodišnjeg vojnog roka Trifunović se zapošljava u osnovnoj školi u Hrvatskoj kao nastavnik srpskohrvatskog jezika i istorije. Ubrzo započinje vanredni studij na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Nakon 7 i po godina u nastavi u Babinoj Gredi i Podvinju zapošljava se u brodskoj Rafineriji nafte u Službi za informisanje. Tamo se oformila četvoročlana redakcija fabričkih novina.

Fotografija: privatna arhiva

-Nažalost, jedan lijep i stabilan način života prekida se ratom 1992. godine. Slijedi izbjeglištvo, pa godina dana u ratu. Krajem 1993. godine obnavlja se rad srednje škole u Brodu, ali uz velike probleme zbog nedostatka profesora svih struka. Slijedi veliko natezanje između uprave Škole i Komande brigade da me se oslobodi iz ratne jedinice, jer sam u to vrijeme uređivao ratni bilten 27. motorizovane brigade, vodio ekipu za ekshumacije, jedinicu za sahrane poginulih boraca, pripremao kulturno-zabavne vojničke manifestacije, susrete itd. Niz godina bio sam jedini profesor srpskog jezika i književnosti u srednjoškolskom centru, uz asistenciju dvije nastavnice čiji sam rad stručno pratio i verifikovao. Kada je došao prvi profesor moje struke, mene su 2006. godine, mimo moje želje, imenovali za direktora srednje škole. Nakon godinu dana nisam više htio da se bavim tim poslom koji se u to vrijeme uveliko svodio na trivijalne poslove oko ogreva, struje, popravka oštećenih objekata, a vrlo malo radilo se na stručnim pitanjima nastave i organizacije rada – , obrazlaže Trifunović.

Učenici pamte drage profesore, profesori pamte osobite učenike, škola pamti svaku generaciju, konstatuje profesor u penziji. Trifunović je stava da od učitelja nema časnijeg posla ni nepriznatijeg ako se gleda kroz novac!

-Biti učitelj ne znači držati lekcije, davati zadatke, biti učitelj znači biti vječni učenik. Veliko je umijeće smjestiti se u ono što je učenik razumio. Lako je predavati, teško je biti vođa i uzor đacima. Profesor radi s vrlo osjetljivim, gotovo eksplozivnim „materijalom“. Loš i nekompetentan predavač može nanijeti ogromnu, nepopravljivu štetu. Najteže je ocjenjivati tako da obje strane budu saglasne, da ocjena bude realna nagrada, da ne bude ni ucjena, ni uvreda, ili ne daj Bože mržnja. Ispite sam po pravilu najavljivao, nisam na prepad ispitivao niti žurio s negativnim ocjenama, odgađao sam ispite ako postoje opravdani razlozi, davao sam rok da se đak pripremi, cijenio sam đake koji se sami prijavljuju. Niko zbog mojih ocjena nije izgubio godinu. Na nastavniku je da pripremi đaka za taj minimum znanja. Na popravni sam slao samo one koji su grubo ignorisali svaku mogućnost saradnje i dogovora, ali i to je bila više kao opomena, ne i krajnja kazna! Preferirao sam kratke pismene ispite jer su objektivniji, uz to učenik vidi sliku svog znanja na papiru! Pitanja su unaprijed bila bodovana i učeniku je to bilo poznato, kao i važeća ocjenska skala. Predavati jezik i književnost u eri digitalne komunikacije i sajber kulture vrlo je komplikovano. Ma kako to sve bilo moćno, privlačno i komforno – knjiga je nezamjenjiva. Mnogo je mojih dobrih đaka negdje pred moj odlazak u penziju sjedilo samnom u zbornici kao uvažene kolege. Mnogi su danas vrlo uspješni: liječnici, inženjeri, profesori, književnici, načelnici, preduzetnici itd. Kada mi se obrate riječju zahvale i poštovanja to mi je velika nagrada! Pamtim njihove pohvale!-, ponosno će Trifunović.

Teodor Trifunović sa suprugom Marijom na promociji monografije “Vinska”

Banjalučka NVO „Zdravo da ste“, 1996. godine osniva svoj područni Centar u Brodu, a Trifunović biva imenovan za koordinator Centra s još dva člana tima.

-Malo se zna da smo kroz projekte NVO Centar Brod tokom 10 godina rada opštini Brod donijeli preko 200.000 KM kroz razne donacije. Centar je dobio Sedmooktobarsku povelju!-, kaže Trifunović.

Ističe da je život beskrajno učenje i istraživanje.

-Život je čudo, nema krajnjih savjeta, ni gotovih formula, receptura. Život proći nije poljem proći! Kako živjeti u svijetu koji ne čita romane i ne piše pjesme! U poodmakloj dobi, kao ja u mojoj sada, čovjek ima sve više i više pitanja bez odgovora! Lijepo to ilustruju stihovi:

Pade zrela voćka
otkotrlja se niz dlan
sada stojim nasred nedovršene priče
svega imam manje samo pitanja više…

Nikad nismo sasvim načisto kako živjeti! Šta je mene formiralo?! Šta me vaspitavalo?! Pitam se nakon tolikih godina, zašto nas ne uče najvažnije stvari. Niko nas tome ne uči! Zašto unazad stičemo znanja. Obično kasno shvatimo da trčimo na pogrešnoj stazi! Stalno nove nepoznanice i iskušenja! Mi iznova rastemo, pravimo nekakve bilanse, podvlačimo crte, a da li znamo kako da volimo sebe i drugog, znamo li u kakvim odnosima treba da budemo, čemu dati prednost! Čovjek živi između ljubavi i strepnje; prolaznosti i želje za trajanjem; nade i beznađa… A nemilosrdno vrijeme našu snagu odnosi i briše, odgovora je sve manje – pitanja sve više! Šta je karijera, kako postizati ciljeve? Opasno je ako se ona gradi nečasnim sredstvima! Sjetimo se dileme Raskoljnikova iz romana Zločin i kazna! Biti siromah i častan – ili uspješan, a nečastan!? Nije mi stalo šta o meni misli sredina, razmišljam šta bi o meni grešnom mislio Bog, koliko sam u skladu s opštim načelima, univerzalnim, etičkim, ljudskim? Ne bih želio da čujem kletve svoga imena! Nisam po svaku cijenu težio postignućima u društvenoj realnosti! Moje skromno imovinsko stanje slika je moga karaktera. Karakter čovjeka je njegova sudbina! Kako razlikovati ono što je relevantno od prolaznog, efemernog, kako izbjeći da se ne trošimo na nebitnom! Kako podesiti kompas ka onom uz čemu se ostvarujem kao duhovno biće, kako biti u vatri koja me nosi, koja je izraz našeg bića – a da nije pusta dnevna želja? A tu su naši pratioci, naše želje i strahovi. Kako tim rukovati! Kako izbjeći preosjetljivost, kako izbjeći zanos, kako trpiti svoju bol! Nikad ne iznevjeriti svoje biće! Ko ne osjeti udarac, taj je veliki! A to nije lako, nimalo. Dvije su profesije obilježile moj radni vijek, prosvjeta i novinarstvo uz kasniji istraživački rad i publicistiku. M. Selimović kaže da čovjek uvijek žali za putevima koji nije prošao. Meni je drag i ovaj moj ma kako bio skroman – on je samo moj!-, kaže Trifunović.

Od 2012. godine Trifunović je u penziji, u prostoru slobode. U penziji, kaže, najvažnije je ne mirovati. I nije mirovao. Ne miruje.

Pomagao je desetine promocija knjiga domaćih autora, za mnoge je radio lekturu, pisao recenzije i preporuke. Pripremao je i držao književne večeri i prezentacije. Rekapitulacija Trifunovićevog radnog i životnog iskustva i uspjeha, uključujući tu i porodicu koju je podigao, svodi se na nekoliko prelomnih tačaka:

Pomagao je desetine promocija knjiga domaćih autora, za mnoge je radio lekturu, pisao recenzije i preporuke. Pripremao je i držao književne večeri i prezentacije. Rekapitulacija Trifunovićevog radnog i životnog iskustva i uspjeha, uključujući tu i porodicu koju je podigao, svodi se na nekoliko prelomnih tačaka:

  • Završetak srednje škole, 1966.
  • Diplomski na Pedagoškoj akademiji, Slavonski Brod, 12.7.1969.
  • Diplomski na Filozofskom fakultetu Novi Sad, 28.9. 1979.
  • Novinarska škola Instituta za novinarstvo, Beograd, 13. 9. 1985.
  • Nastavnik u osnovnim školama u Hrvatskoj, 1970 – 1978.
  • Novinar fabričkih novina, Rafinerije nafte 1978 – 1992.
  • Autor knjige – Planinarstvo u Brodu, PD „Dilj“ monografija – Zagreb, 1990.
  • Profesor srpskog jezika i književnosti, srednja škola u Brodu 1993 – 2012.
  • Koordinator NVO, Centar Zdravo da ste, Brod 1996 – 2007.
  • Koautor knjige Znamenite ličnosti RS, urednik za opštinu Brod, 2003.
  • Enciklopedija RS, autor odrednica o selima naše opštine
  • Urednik zbirke pjesama „Da se ne zaboravi“, pjesnika dva Broda, Sl. Brod, 2017.
  • Monografija sela Vinska, 2018, za isto djelo uručena
  • Sedmooktobarska nagrada opštine Brod, 2018.
  • Rodoslov familije Trifunović, 2021.

Izvor: Radio Brod

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)