Promovisana “Ljubav, tišina i samoća”

Promocijom zbirke pjesama “Ljubav, samoća, tišina” autora Gorana Vukojevića, Miroslava Gojkovića i Steve Grabovca večeras u Vijećnici Banskog dvora otvorena je nova sezona književnih događaja u organizaciji našeg Udruženja. Sa autorima je razgovarala Tanja Stupar Trifunović. Događaj je organizovan u saradnji sa „Banskim dvorom – Kulturnim centrom“.

NI NE SLUTIŠ KOLIKO VOLIM TE DANAS (NA VIJEST O SMRTI RATNOG ZLOČINCA)

Kuham palentu, perem zelenu salatu
Tek sam ušao u stan
Stiže poruka umro taj i taj
Pogledam kroz prozor kuhinje,
vani se ništa ne dešava
Parking i igralište su tihi i mirni
Nebo je plavo, sivkasto i bijelo po rubovima
Niko ne zna za to
Njegovi ga sada sigurno negdje oplakuju misleći da je dobar
Iako je bio zao
Ne demonski zao, već kako su kukavice zle
Pomišljam na tren da nazovem mater
koja je zbog njega preplakala mnoge noći i dane
Mada znam da to neću uraditi
Pomišljam da napišem priču
Javljam jednom Prijatelju
Ne želeći bilo kakvu reakciju
Ne osjećam ništa posebno
Rat se desio u prošlom životuJa sam drugi, treći čovjek
Mada se svježe sjećam
Još mi smrt u ušima zuji, kako pjevaše Miljković
Sjećam se dubina mržnje i njenih surovo jakih ruku oko vrata
Kao da su se desile u ovom životu
Sjećam se noći s repetiranom automatskom puškom
U mojim petnaestogodišnjim rukama
Sjećam se bijesa i nemoći
Neprospavane decenije
I godina odsustva iz vlastitog života

Odavno se ne pitam zašto baš ja
I zašto baš meni
Talasi zapljuskuju obale
I raznose zrnca pijeska
Misli, čežnje i događaje
Beskrajem okeana
Među ajkule, među sidra
Do novih obala i novih svjetova

Vjerujem u Boga
(Što znači da već dugi niz godina nisam posumnjao u njegovo postojanje
Zastaje mi intelektualni dah
Od ljepote ptica, cvijeća, srca Prijatelja)
Molim se iskreno za njegovu nesrećnu dušu
Pazim da mi ne zagori palenta
Mislim kako moram očistiti kuhinju
Dva dječaka dolaze na igralište sa košarkaškom loptom

Ima dvadesetdvije
Kaže

Volio bi ići u rat
Osjetiti ga
Proći kroz to iskustvo
Na tren umrem od tuge
Potonem u zemlju
Planine suza što okamenjene vise oko srca
Navru u oči
Ali maska je jaka, zadržim ih nekako
Sjetim se proljetnog dana kada sam prvi put
Sa trinaest godina
Čuo kako šišti granata
Iznad moje glave
Od prvog zvuka osjetio sam kao da mi je neko zabio vreo nož u stomak
I nemilosrdno ga uvrtao, dok sam osjećao jak bol u crijevima
I preblijedio, preznojio se, skamenio u trenu
I onda eksplozija
Potmula tutnjava detonacije koja se razlježe
Kao suze niz obraze
Kao velike rijeke niz doline
Kao bol voljenih osoba
Kao poplaveSporo, teško i nazaustavljivo
Kao stil pisanja retoričara, ciklični eho istog
Bili smo u šumi, granje i lišće je počelo da pada po našim glavama
Kao snijeg
Detonacije ispaljivanja pa eksplozije
Između kojih su vijekovi od nekoliko sekundi

Mnogo godina kasnije čitajući
Seneku i njegovu začuđenost svijetom i pitanje kakvo je ovo mjesto dušo moja
Pomislio sam da smo se isto osjećali
I sjetio se tog dana
I prve detonacije
Gledam ga golobradog
Ni trideset godina kasnije
Nisam se riješio paničnog poremećaja koji sam stekao
Prilikom tog granatiranja, u toj šumi
Koliko mrtvih, koliko krvi i vatre
Suza, patnje i stradanja
Sljedećih nekoliko dana nisam mogao pričati
Niti izaći iz bezdana samoće u koji me nenamjerno gurnuo


Miroslav Gojković

(Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.