Nadaleko poznat, naširoko načitan: Slavko Vasić, berber s dušom

Kad bi kakva starovremenska dama plave krvi sa svojim suprugom zalutala u Brod sigurno bi upitala nekog postoji li kakav berberin u gradu koji bi mogao da obrije njenog supruga i Brođani bi je zasigurno uputili kod Slavke Vasića, frizera i jedinog brodskog berberina.

Pošla bi ona sa suprugom i već poslije pet minuta provedenih u uvijek punom Slavkinom salonu donosili bi joj šećera i vode.

Ostala bi ta dama plemenitog porijekla šokirana rumenim balkanskim licima sa širokim osmijehom, „masnim“ humorom i neposrednošću „majstora“.

Otišla bi i pričala o primitivnim Srbima, a ne bi znala da je sjedila u salonu jednog od Brođana koji je pročitao najviše knjiga. Ne bi bila svejsna da je razgovarala sa frizerom kod koga dolaze i oni kojim šišanje nije potrebno samo da bi ga slušali i uživali u njegovom humoru.

Zna Slavko naći zajednički jezik sa svakim, može se sa njim razgovarati i o filozofiji i o astrofizici, ali i o liječenju mamurluka, sjetvi kukuruza, mukama mladih neženja i stvarima o kojim se ne govori u „finom“ društvu.

Brz um, veselo srce i široko znanje kombinovani sa ljudskom jednostavnošću i dugododišnjim iskustvom rada sa ljudima čine ga takvim da je uvijek je spreman da se našali na svoj račun, ali ne štedi ni mušterije, zato onaj ko nije spreman da proguta šalu na sopstveni račun nije ni dobrodošao u ovaj uvijek posjećen salon.

A ko je Slavko?

Za sebe kaže da je čovjek koji voli knjige i ljude i koga ljudi vole. Kaže da je on čovjek koji voli pjesmu, piće, život i svoj posao.

Posla ima, manje nego prije kovid zla, ali može se preživjeti.

-Mnogo ljudi mi je dolazilo iz Hrvatske. Imao sam iz Slavonskog Broda redovne mušterije, sad ne mogu da dođu. Ljudi se plaše. Šišaju sami sebe i jedni druge. Ipak je ovo neposredan kontakt i blizina. Srećom, mene je bolest do sada mimoišla, a i vakcinisao sam se da bih zaštitio i sebe i druge-, priča nam Slavko.

Sve je manje ljudi koji dolaze na brijanje, ali još uvijek postoje ljudi koji Slavkinoj britvici vjeruju više nego modernim brijačima dostupnim na svakom koraku. Većina mušterija, ipak, koristi usluge šišanja i uređivanja brade.

-Postoje ljudi koji su moje mušterije cijeli život i kad dođe do toga da su bolesni i nemoćni, ja dolazim njihovim kućama, šišam ih i brijem-, kaže nam Vasić.

Iako je frizer za muškarce, zna Slavko ponekad da ošiša i poneku ženu. Nekad je imao preko pedeset žena, redovnih mušterija, ali sad sve više izbjegava i specijalizovao se za muške frizure.

Frizerski talenat je naslijedio od ujaka i djeda, a otkrio ga je kad je bio četvrti razred osnovne škole.

-Prvi put sam ošišao oca i shvatio da mi to dobro ide. Od tada sam počeo da šišam. Već u osnovnoj školi sam imao redovne mušterije.- nostalgično se prisjeća berberin.

Kao petnaestogodišnjak počinje da radi u GIK-u, kao krovopokrivač, pa kao moler. Kasnije je prešao u komunalac gdje ostaje do rata.

-Gdje god sam bio i šta god sam radio ja sam uz sebe imao makaze i alat. Uvijek i svuda sam šišao. Kad znaš taj posao uvijek si potreban, i u firmi, i u bolnici, i u ratu i u miru- govori Brico i dodaje da je u ratu, odmah po oslobođenju Broda dobio radnu obavezu da osposobi i pokrene salon, gdje je sa nekoliko koleginica koje su kasnije dolazile imao zadatak da šiša i dotjeruje ljude besplatno.

Osam godina svog života je proveo radeći kao kondukter i tvrdi da mu je to jedan od najdražih poslova.

-Volio sam taj posao jer volim rad sa ljudima. Šalili smo se po cijeli dan, a i zaradio se poneki dinar. Anegdota ima raznih, roman bi se mogao napisati po njima, a jednom smo čak i krmaču vozili u autobusu. Djeca koja su se tih vozila autobusom su danas odrasli ljudi, dolaze na šišanje, dovode svoju djecu i prepričavaju im anegdote-, besjedi nam Vasić.

Kaže da od frizerskog zanata može da se živi, ali ne i da se bude bogat. Volio bi da ima nekog ko bi želio da radi sa njim, da mu pomaže i uči zanat.

-Sve je manje mladih ljudi, a i ovo što ih ima nisu zainteresovani za ovaj posao. Svi bi da budu bravari, električari, varioci i slično. Ovaj posao čovjek mora da voli. Pravi frizer mora biti veseo, ne prenositi svoju lošu volju na mušterije. Meni ljudi kad odlaze od mene kažu da sam im ispunio dušu. Godinama se kod mene u salonu šali, smije, pije, pjeva, a ponekad i jede. Znali smo i Novu godinu čekati u salonu-, objašnjava nasmijani Slavko.

Pored svog posla Slavko je poznat i po ljubavi prema knjigama. Ima pozamašnu biblioteku. Nekad je čitao i po sedamdeset knjiga godišnje, a sad ih pročita nešto manje jer, kako kaže, ima problem sa vidom.

Omiljeni autor mu je Ćosić, a omiljena njegova knjiga je „Vreme zla“. Kaže da kad krene da čita djela jednog autora, onda čita sve što može da nađe, a da je on napisao.

“Čitam skoro sve, a posebno naše nagrađivane pisce. Neko voli pecanje, neko fudbal, a ja čitanje. Meni je majka kao djetetu čitala i tad sam zavolio knjigu. Čovjek ako voli znati ne mora biti akademski obrazovan. Knjige nas mnogo nauče, međutim mladi sve manje čitaju. Ja se ponekad začudim kad čujem da neko nije pročitao određena djela i mislim da je sramote ne pročitati bar ono što bi svaki Srbin trebalo da pročita”, ističe Vasić.

U vremenu kiča i „fenseraja“, Slavkin salon opstaje i traje pun duše, humora i majstorove posvećenosti.

Radio Brod

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.