“Ja” postoji samo u odnosu na “Drugo”; ( laz postoji samo u odnosu na istinu, svjetlo u odnosu na tamu, konacno u odnosu na beskonacno… ).

Kazu Najcel, Levinas, Gadamer(…): Nema mogucnosti ateistickog misljenja, jer ne postoji prazna misao; svaka misao stremi ka Necemu, o Necemu, ka Drugom. Uvijek postoji Drugo koje potencira Misljenje. Stoga, Ontologija nije moguca; njena namjera postaje I ostaje fikcija. Zasto: jer istina ne moze stanovati u ovome svijetu. Svijet koji znamo I kakav znamo uvijek trazi interes, a samo bez-interesno moze uhvatiti smisao, tako da “lov na smisao” unutar Svjetskog nikada ne daje rezultat; refleksija jede Svjetsko.

Po Hajdegeru, postojanje Onog I nemogucnost utvrdjivanja sta je Ono uzima mogucnost odgovora unutar Ovog.

Aristotelovska metafizika zeli prvi uzrok uspostaviti kao Drugo u okviru Svijeta, I tako gubi Sebe – ( Ontologija postaje fikcija ).

Contra-aristotelovska metafizika Svijet koristi samo kao ljestve ka Drugom, ka Onom, jer Svijet kao Drugo nije urodio ocekivanim plodom; stoga Hajdeger veli da ne moze zavrsiti “Bitak I vrijeme”, nakon decenija rada na njemu.

Zasto Apstraktna umjetnost vadi Predmet iz Djela I trazi istinu s onu stranu Predmeta? Zato sto biologija, hemija, fizika, u XX vijeku dolaze do otkrica koja prevazilaze Zdrav razum. Sokrat kaze da je Filozofija samo ono sto je s onu stranu Zdravog razuma.

Kaze Levinas: To sto se doba Moderne I Postmoderne naziva “Dobom odsutnog Boga”, dokaz je da Ja ne moze bez religoznog misljenja, jer I Svojim prisustvom I Svojim odsustvom Bog jeste prisutan.

II

Postoji li vjecnost, princip koji je potpuno oprecan pojmu prolaznosti, koji se ispoljava i ocituje u svijetu u kome zivimo? Postoji li granica iznad privremenog, koje ljudsko bice moze spoznati i eventualno dostici? Roboti, kompjuteri, putovanja izvanplanetarnim prostorom, samo su neke od produzenih zelja ljudskog bica za dostizanjem beskonacnog i postizanje besmrtnosti. Moze li covjek prevladati nemilosrdni utjecaj vremena, koje donosi starost, smrt i nestajanje? Postoje li dimenzije unutar ili iznad ove propadajuce prirode, koje ljudsko bice moze dostici i koje mu mogu osigurati vjecni zivot? Taj panicni strah od starenja, smrti, odvajanja od svega sto smo imali u ovom zivotu i prolaznosti, oduvijek je obuzimao ljudski um. Uobicajeni natpis na javnim satovima u srednjem vijeku je bio: „Omnes vulnerant, ultima necat!“ – „Svi satovi (casovi ili ure) ranjavaju, posljedni ubija…..!“

Vjecnost simbolizira ono sto je liseno granica. Norveski knjizevnik Bjornson je rekao u jednom od svojih romana: „ Svi smo mi sjeme i potomstvo vjecnosti.“ Plotin je u svojoj „Eneide“ 3.7 napisao: „Vjecnost je zivot koji ustraje u svom identitetu, uvijek prisutnom u njemu samom u njegovoj cjelokupnosti.“ Chevalier i Gheerbrant napominju kako je vjecnost zivotni cin beskonacnog inteziteta. To je apsolutni trajni intezitet zivota koji izmice svim nestalnostima promjena vremena. Od tuda covjekova zelja za vjecnoscu, odrazava njegovu neprestanu borbu za zivot toliko intezivan, da zauvijek pobijedi smrt. Ona predstavlja beskonacnost vremena neovisnog o svakoj slucajnosti koja ogranicava, to je afirmacija postojanja u negaciji vremena.

Jedan naucnik je jednom na press konferenciji upitao A.C.Bhaktivedanta Swami Prabhupadu: „Koji je dokaz da vjecnost postoji?“ Prabhupada mu je odgovorio: “To je vrlo jednostavno dokazati. Evo jednog primjera. Sto mislite zasto postoji tjeskoba? Zato jer smo po svojoj izvornoj prirodi vjecni. Pokusavamo na sve moguce nacine zastiti ovo tijelo od propadanja ali ne uspijevamo u tome. Zato smo u velikoj tjeskobi. Ako nema vjecnosti, kako onda moze postojati rijec prolazno ili privremeno? Rijec sin nema znacenja bez rijeci otac, rijec iluzija bez rijeci stvarnost.

Dr.Emilo Segre I Dr. Oven Cembrlen, dvojica atomskih fizicara, dobili su 26.10.1959.godine nobela za fiziku, jer su dokazali postojanje anti-atoma, ( cija jezgra se krece u smjeru suprotnom od atoma koji poznajemo ), te da u skladu s time zasigurno postoji I anti-svijet, sazdan od anti-atoma,koji ima svojstva suprotna svijetu koji poznajemo.

Danas, vec mnogi upuceni znaju, da postoji druga neocitovana (neispoljena) priroda, vjecna i transcendentalna prema ovoj ocitovanoj i neocitovanoj (ispoljenoj i neispoljenoj) materiji. Ta vrhovna priroda nikada ne biva unistena. Kada sve u ovom svijetu bude unisteno, taj dio ostaje kakav jeste.