Miroslav Gojković / Kultura sjećanja: Život teče dalje, valjda

Kultura sjećanja prije svega zvuči patetično-američki. Posebno kada su u pitanju sjećanja na strahote rušenja ljudskih domova i ljudskih sudbina, na klanja, silovanja i ubijanja. Anglosaksonci su majstori da od svega naprave sprdačinu i cinizam, pa tako i od ljudske patnje. Kako reče T. S. Eliot: „Demokratija je amerikanizirana melodrama“. Tako bismo mogli reći i za ovu sintagmu. No, kada se svi kulturno sjećaju – da je se sjetimo i mi.

Elem i Stanislav Lem. Šta sam htio reći? Htio sam reći da se kultura sjećanja koristi da se sebe prikaže kao žrtvu, odnosno svoju etniju. Ne znam da li zvuči patetično kad kažem da sam loš Srbin. Prisustvovao sam sadističkim izljevima srpske policije u Bosanskom Brodu 1994. i 1995. godine i tada sam izgubio iluziju o „nebesnosti“ naroda kojem pripadam. Jedan od tih psihopata je poslije rata nagrađen poslom profesora u srednjoj školi. Dvijehiljaditih sam više puta pitao direktora te škole kako je to moguće. Još sam neke od tih sadista javno izazivao, iako su mi poručivali kako će me pojesti noć ili odnijeti Sava.

Kada smo protjerani iz Broda u maju 1992. godine, došli smo u Banjaluku. Smješteni smo u vrtić pored tvornice obuće. Nije prošlo nekoliko dana, a iz naselja oko tog vrtića su počeli progoni muslimana. Sjećam se jedne stare nane kako trči sa stvarima zavezanim u plahtu ili stolnjak. Nestao je i plavokosi Suljo koji se par dana sa nama družio na igralištima oko vrtića. Suprotno od našeg puta iz Posavine, u vrtić su stizali Srbi iz Bugojna i Donjeg Vakufa. I jedna porodica iz Daruvara.

Takođe, bio sam u jednom društvu u Zagrebu kada je starija žena pričala o pobijenim ujacima, stričevima, djeverima u okolici Prijedora 1992. godine. Dvije godine sam živio u Sarajevu i slušao sam mnogo priča mojih vršnjaka i starijih koji su rat proveli u Sarajevu i u Maglaju. Zbog nečeg imam vjeru da nisam bešćutni praznoglavac koji ne osjeća bol i suze tih ljudi. A vjerujem u Boga i besmrtnost duše i ljubav prema ljudima ne mogu vidjeti kao ljubav prema pripadnicima svog roda. Dakle, ovaj put samo elem. Elem.

Radio sam 2000. godine u prodavnici „Mr“ u Bosanskom Brodu u koji su često svraćale dvije djevojke. Obje su bile silovane u ratu. Jedna je bila uvijek ćutljiva i jedva bi izgovorila šta želi da kupi. Izgledala je 20 godina starije nego što je bila. Druga je bila veoma teatralna i dosta glasna, ali se vidjelo i da je na nekim lijekovima. Nekad odsutna i zamišljena, nekad izuzetno fizički gestikulativna.

Do prije mjesec dana nikada nisam shvatao zašto ljudi tako uporno odbijaju da prihvate da je rat u BIH započeo u Bosanskom Brodu. Uvijek mi je bilo u najmanju ruku zanimljivo kako su ljudi reagovali kada bih im rekao da sam gledao početak rata na raskrsnici ulica Beogradske, Radničke, Bratstva i jedinstva i Boračke (kod Savskog mosta i Trga Lenjina). „To nije bio rat“. Dobro, šta je to bilo? Niko nije znao odgovor, ali to nije bio rat. Nekad bi se osjećao usamljeno, nekad tužno, nekad zbunjeno ili bijesno, ali nisam shvatao. Tek sad shvatam da jednostavno mora biti da je rat počeo upadom neke vojne formacije iz Srbije u BiH i da su tamo slani razni ronhavivi da slikaju arkanovce, a da se razni crnokošuljaši, ZNG, karlovačke, osiječke, riječke i ine brigade ne računaju. Naivan k’o češka sobarica, pa to ti je. Jednostavno, Srbija je prva izvršila agresiju i tako je sve počelo. To da je u Brodu nešto bilo i da je hrvatska vojska došla na teritoriju BIH vi jednostavno izmišljate. Dobro, možda ne izmišljate, ali, to se ne računa.

Dakle, rat u Bosanskom Brodu nije se desio. To je sve tzv. četnička propaganda. No, riječ-dvije o tim izmišljenim i izmaštanim danima. Maštam kako smo u nekom selu oko petnaest kilometara od Broda, na tromeđi opština Doboj, Derventa i Brod. Maštam da je nedaleko od kuće moga dede osamdesetšest tenkova JNA koji su mjesec dana ranije stigli valjda iz Tuzle. Prošli su tridesetak metara ispod dedine kuće, tzv. rimskim putem. I najmanje pet VBR-ova na kamionima. Maštam da se sva ta sila početkom maja počinje povlačiti ka Srbiji i da se Bosanski Brod prepušta hrvatsko-muslimanskoj vojsci. Trideset godina kasnije shvatam kako Srbi nisu imali nikakvu strategiju za Bosanski Brod. Da jesu – zamislite osamdesetšest tenkova na mali gradić površine 50 km2. Maštam da sredinom maja u prikolici kamiona maminog rođaka krećemo „negdje“, sa nešto garderobe potrpane u torbe i vreće, nekoliko kila graha i jednom kantom svinjske masti. Pomažem starcu Milanu da tovari stvari na volovsku zapregu. Imam četrnaest godina. Milan plače i prepričava kako su se 1943. godine isto pakovali i bježali „preko Bosne“, u dobojska sela. Ja plačem jer nisam vidio oca već dva mjeseca. Kolona vozila duga desetak kilometara prolazi pored sela. Večeras ne smijemo zanoćiti u selu. Predveče se priključujemo koloni. Sutradan ujutro u jednom kamionu vidim Acu Pivaša, prijatelja iz najranijeg djetinjstva. Skupi mi se srce. Malo me sramota da plačem. Za dva dana stižemo u selo Osječani i pored škole ostajemo pet dana na kamionu. Umivamo se u klozetu škole. Ne kupamo se. Žene iz sela donose uštipke. Stotine kamiona, traktora i auta uokolo. Sretnem Miguna, druga iz škole. Priča da mu je brat ostao zarobljen i kako su bježali sto metara ispred hrvatskog tenka. On i mala sestra. Šesti dan kolona nastavlja ka Doboju. Na nekom mjestu paralelno ide vojna kolona JNA i izbjeglička kolona. Jedan mladi vojnik poluplačljivim glasom kaže: „Oj, Bože, da mi je doći kući, jebem ti Bosnu i vojsku“. Drugi vojnik ga tješi i govori mu da će sve biti u redu. U Doboju nas smještaju u sportsku dvoranu. Malo je hrane. Žene iz okolnih zgrada dolaze sa kantama uštipaka i lepinja. U dvorani nas je nekoliko stotina. Svako veče mnogi plaču i jecaju. Svaki dan neke žene dobijaju vijesti da su im poginuli očevi, sinovi ili braća. Žene padaju u nesvijest. Neke zanijeme. Neke vrište. Negdje iza brda dopire tutnjava detonacija. Psihoza je u potpunosti mobilizirala stvarnost. Prenem se iz maštanja, pogledam oko sebe – lijep dan, pravi proljetni, sjedimo u vozu na relaciji Doboj – Banjaluka, tetka i mama objašnjavaju kondukteru da smo izbjegli iz Broda, kondukter traži potvrdu Crvenog krsta koju nemamo. Sažaljeva se gledajući torbetine i vreće oko nas i odlazi. Putnici u vozu nas tješe. Mi ne znamo zašto idemo u BL, ali takva je odluka donesena. Dolazimo u Crveni krst u Banjaluci. Čudno mi je kako još voze gradski busevi i ulice su pune ljudi, a mi smo već tri mjeseca po podrumima i sportskim dvoranama. Smještaju nas u Građevinsku školu. Nakon nekoliko dana premještaju nas u vrtić „Braće Mažar“ kod tvornice obuće na Mejdanu. Nakon dva-tri dana počinju sukobi oko Kotor Varoši. Detonacije dolaze preko brda i brežuljaka. Za jednog bombardovanja majčinog sela početkom maja fasovao sam panični poremećaj. Vrtić je već bio pun ljudi iz Bugojna, Vakufa. Kad god bi ko zalupio vrata sobe ili klozeta – skakao bih u panici. I stalno sam gledao u pravcu brda i očekivao granate iza njih. Bila je sredina jula 1992. Počela je pucnjava u blizini. Ja sam bio otišao po kruh u obližnju prodavnicu. Uspaničeno sam potrčao ka vrtiću. Vidio sam nekoliko civila, uglavnom žena, kako trče niz ulicu. Zapamtio sam jednu staru baku sa zavežljajem napravljenim od plahte ili stolnjaka.

Tako sam maštao i iznenada se prenuh. Pogledam oko sebe. Opet 12. maj, kao onog dana kada smo se u mašti popeli na kamion, samo 30 godina kasnije. Opet dan prelijep, rascvjetano proljeće. „I opet mlad sam kao nekad u Veroni“, sjetim se Česlava Miloša. Pod dojmom emocija gledam krošnje, lišće na blagom povjetarcu, tratinčice, maslačke. Priđem polici, uzmem knjigu izmaštanih izjava Srba iz hrvatskih logora. Kad odmah ime Čede Grabovca, oca mog prijatelja Steve. I on prepričava događaje iz najranijeg djetinjstva kad su ih ustaše iz Bosanskog i Slavonskog Broda 1941-1944. odvodili u Jasenovac, neke klali i ubijali i povezuje sa 1992.

U aprilu 1992. godine hrvatsko-muslimanska vojska im upada u stan i traži radio-stanicu koja naravno ne postoji. Potom ga odvode u logor i prebijaju mjesecima na najmonstruoznije načine, sve do avgusta 1992. godine kad ih razmjenjuju. Priča u jednom trenutku kako ga iz zgrade u kojoj zlostavljaju vode na Savu da ga zakolju i kako jedinog trijeznog među njima moli da ga on ubije, da ga ne mrcvare ovi pijani. Nedaleko od tog mjesta vidi i jednu odsječenu glavu. Noć je. Pada granata u blizini i ustaše se razbježe, a onaj trijezni mu kaže da bježi. On ode kući gdje ga dočekaju sin i supruga. Međutim, već sutra opet dođu po njega. I onda još monstruoznija zlostavljanja. O odiseji svog oca Stevo je napisao odličan kratki roman koji nikada nije objavio, pod naslovom „Anđeo i mračna Rijeka“. Ponešto o svemu tome pisao je u romanu „Mulat albino komarac“.

I opet se prenem. Život teče dalje, sjetim se jednog drugog pjesnika.

Stavovi i mišljenja izneseni u kolumni su stavovi i mišljenja autora kolumne i ne odražavaju nužno stavove i mišljenja portala. Sadržaj publikacije isključiva je odgovornost autora.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.