Luka Gavranović, čovjek koji je preživio golgotu II svjetskog rata

Drugi svjetski rat je namjračniji, najkrvaviji i najsramniji period ljudske istorije. U paklu smrti i nasilja Balkansko poluostrvo, tačnije tadašnja NDH izdvajala se u zvjerstvu osnivajući logore za djecu.

Jedan od ljudi koji su preživjeli logor za djecu je Luka Gavranović, čovjek kog svi pravoslavni vjernici poznaju i često viđaju u porti Hrama Pokrova Presvete Bogorodice gdje pomaže sveštenicima.

-Tad sam imao osam godina. Uoči Male Gospojine ustaše iz Brusnice su ubili mog oca. Ubrzo su i nas poveli zajedno sa još pet porodica iz Klakara. Nas je iz kuće bilo sedam, šestoro djece i majka. Prvo su nas odveli u Brod u objekat koji smo zvali „Daščara“. Ja ni danas ne znam gdje je taj objekat bio. Kuvali su nam krompir u koji su ubacivali živu sodu. Mi to nisamo znali. Ko god ga je pojeo umro je. Srećom, ubrzo su došli Nijemci, prosuli kazan i zabranili da se ljudi ubijaju-, svjedoči Gavranović.

Luka Gavranović

Kako kaže, dalje su ih odveli za Jasenovac u koji nikad nije ušao. Spavali su nekoliko dana na stanici, a onda su ih odvezli u Sisak.

-U Sisku su nas razdvojili od majke i najmlađe sestre koja je imala šest mjeseci. Majku su poslali u Njemačku, a nas u Jastrebarsko. Bili smo u jednoj velikoj baraci. Bili su bezobrazni prema nama. Hranu su nam davali redovno ali nikad dovoljno. Ja sam se trudio da od sebe da dam mlađoj braći da makar oni budu siti. Vodu smo pili samo ujutro kad smo se umivali, koliko uspijemo da popijemo-, kaže Luka.

Iz porodice se u Brod vratilo samo troje djece i majka.

-Najmlađu sestru od šest mjeseci odmah je uzela jedna žena porijeklom iz Srbije. Muž joj je bio Hrvat i htio je da ubije i nju i sestru pa je ona sa njom pobjegla u Beograd. Sestra je tamo i odrasla i školovala se. Jedan brat je preminuo još u logoru, a drugog su usvojili Hrvati. On je sad Hrvat, slavi katoličke praznike. Tako je naučio. Ljudi koji su ga usvojili su ga i othranili i od njih se oženio. Razumijem ga. Uspostavili smo kasnije kontakt svi međusobno i bili u dobrim odnosima. Mene i dvije starije sestre je pronašao ujak uz pomoć Crvenog krsta i vratio nas u Klakar. Ne znam gdje su one bile nakon logora, a ja sam bio u hraniteljskoj porodici u selu u okolini Bjelovara-, nastavlja Gavranović.

Ni poslije rata nije bilo bajno. U razrušenoj zemlji se teško živjelo.

-Država nam ništa nije dala. Čak su i uzmali proizvedeno. Oženio sam se kad je trebalo da idem u vojsku, da bi imao ko da pripazi ono moje malo imanja i sirotinje-, priča nam ovaj dobrodušni starac.

Imao je sreće Luka da je preživio. Mnogi nisu. Njegova priča, kao i priče mnogih drugih, ne smije da se zaboravi kao nam se slični zločini nikad više ne bi ponovili.

(RadioBrod/B.J.)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)