Nikada nije pretjerano korisno svoditi tumačenje događaja na samo jednu stranu priče. Ono se možda čini ispravnim u datom trenutku, ali iz te ispravnosti ne proističe tačnost sama po sebi. Iz nje ne proističe razumijevanje i saosjećanje.

Kažem ovo zbog toga što ni sam princip neminovnog poštovanja zakona i stvaranje pravne države ne znači i stvaranja mirne koegzistencije koje većina želi.

Rušenje Crkve se može otvoriti i zatvoriti preispitivanjem da li je ovo učinjeno po slovu zakona. Odgovor je jasan. Međutim, međuljudski odnosi nose svoju težinu i ožiljke prošlosti gdje samo slijepo poštovanje zakona i ostvarivanje pravde ne dovode do zadovoljenja svih strana i zapravo imaju suprotan efekat, jer podiže opasne duhove prošlosti.

Na kraju krajeva, htjeli mi to sebi priznati ili ne, ovdje se, barem u nesvjesnom poimanju događaja, ne radi o pravnom pitanju, nego o sukobu nacionalnih narativa. A trenje koje nastaje u tim konfliktu nekada nije toliko lako umiriti.

Ratne rane su svježe kao i prvog dana, a građanske ideje da će se stvari neminovno unaprijediti sa izgradnjom pravne države danas su doživjele poraz. Koliko god mnogi htjeli tumačiti nacionalizam kao koncept zla, on je aktuelni dio identiteta nas samih. I sve dok ga nastavimo osuđivati umjesto da ga razumijemo, nastavićemo da se vrtimo oko svoje ose.

S tim u vezi, rušenje Crkve jeste pravno utemeljeno, ali plašim da takva odluka nije najsrećnija.