Jovan Malešević: Čitanje u cilju kritičkog razmišljanja

U periodu evropskog prosvjetiteljstva ispoljavala se razlika između ‘intenzivnog’ i ‘ekstenzivnog’ načina čitanja. Zbog nepristupačnosti, ali i visokih cijena knjiga, domaćinstva su raspolagala sa svega nekoliko knjiga koje su čitali iznova i iznova, stvarajući ono što su naučnici nazivali konceptom ‘intenzivnog čitanja’.

Takvo čitanje se mahom odvijalo naglas, išlo je mnogo sporije i uglavnom se vršilo u grupama, tako da bi glava porodice mahom pred noć čitao knjige članovima svog domaćinstva.

Kako je vrijeme prolazilo i kako se rađala čitalačka publika, a cijene knjiga bivale nižim te one postajale prijemčivije u mnogo većoj količini, javio se ekstenzivni tip čitanja. U ovom slučaju je cilj bilo čitanje knjiga u što većem broju.

Ovaj tip čitanja je bio individualan, usamljenički, ali onaj koji je stvarao sveobuhvatnije znanje.Naše srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje se svelo na tip intenzivnog čitanja, i to ne po načinu već obimu materijala. Sami smo sebi napravili ograničenja da je čitanje nekoliko knjiga dovoljno za sticanje znanje o nekoj temi.

Ne možemo očekivati da ćemo sa ograničenim čitanjem knjiga potaknuti kritičko razmišljanje, jer to su dva elementa koje se prosto ne uklapaju jedan sa drugim.

Kritičko razmišljanje se ne može razviti na osnovu uskog znanja kojim baratamo. I dovodimo se u situaciju da smo skloni intenzivnom čitanju, a da pri tome imamo apsurdno samouvjereni stav da je znanje koje smo stekli iz tako ograničenog broja pročitanog materijala, neupitno tačno.

Bez proširenja obima čitanja nema ni kritičkog razmišljanja. A bez toga, samo ponavljanje prošlih znanja i nema neku pretjeranu svrhu. Cilj bi trebao da bude unaprijeđenje znanja, a ne njegov ostanak u trenutnim, poznatim okvirima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.