Tata, ne budi tvrdoglav, niko više ne koristi fiksni telefon. Zaista je suludo da plaćaš pretplatu i skupe impulse, reče čovjek. Slušaj sine, mimo volje sam pristao da mi nabaviš mobilni telefon, ali ovog starog se ne odričem, pomalo umornim glasom uzvrati starac.

Ali, to jednostavno nema smisla sada kad postoje razne pogodnosti, paketi, video-pozivi, čovjek je nastavljao sa upornim ubjeđivanjem. Ne zanima me, dreknu starac. Ne dam fiksni telefon i tačka! Tata, ponašaš se kao dijete… Eto, sad znaš kako je to. Tišina, sekund, možda i dva. Potom duboki uzdah, kao kad neko uvlači dim cigarete. Stari, to je bilo baš nisko.

Onda još tren tišine.

Prekid poziva.

Čuli su se redovno, svaki dan. Sin zove oca u drugi grad, provjerava da li je dobro, treba li mu nešto, razgovaraju o vremenu. Ali barem jednom sedmično dođe do rasprave o fiksnom telefonu, a tada na površinu isplivavaju najčudniji odrazi generacijskog jaza, varniče iskre međunaraštajskog nerazumijevanja.

U jednom od tih razgovora starac je uporno tvrdio da te moderne tehnologije nisu sigurne, da je sve to tamo negdje, nevidljivo i neuhvatljivo (za razliku od kabela koji se gubi u zidu) i da će kad-tad taj imaginarijum zaista nestati tamo negdje i da će svi onda kukati za starim zvrndavcima.

Naravno, sin ga je ismijao, nazvao ga teoretičarem zavjere, matorcem koji živi u prošlosti, čak i glupanom koji i dalje plaća za nešto što takoreći ne koristi, nešto čemu je mjesto u muzeju.

A onda, jednog četvrtka, starčev mobilni nije zazvonio.

Pomislio je da sin ima previše posla. Jurcanje, karijera, premor i sve što ide s tim. Kada se telefon nije oglasio ni u petak ujutro, uzeo je mobilni telefon s namjerom da ga pozove, međutim, malena naprava nije davala znake života.

Stavio ga je na punjač misleći da je baterija prazna i otišao do kioska. Svi naslovi u novinama bili su zlokobno identični:

Pad interneta!

Svijet bez mobilne telefonije!

Haos na berzama!

Kraj svijeta!

Uzeo je prvi primjerak koji mu je došao pod ruku i krenuo natrag prema stanu. Gegajući se i izbjegavajući kante za otpatke i stubove rasvjete, starac je letimice prelazio preko teksta uočavajući tek dijelove rečenica: solarne oluje, sateliti van kontrole, svemirski otpad…

Ma kao da je bitno šta je razlog, pomisli starac kad je već stajao pred ulaznim vratima.

Bio sam u pravu! Ha-ha! Čuće oni mene! Bio sam u pravu!!

Ušavši u stan, pohitao je do fiksnog telefona koji je ćutljivo skupljao prašinu na uzanoj komodi u predsoblju. Podigao je slušalicu.

Tu-tuuu, tu-tuuu.

Starac se djetinje vragolasto osmijehnu i ispruži kvrgavi kažiprst. Dugo je gledao naizmjenično u brojčanik i u sopstveni prst dok mu je u uhu odzvanjao monotoni zvuk.

Konačno, shvativši da nema koga da pozove, polako je spustio slušalicu. Pogledao je u kabel koji zmijugajući iz aparata vodi do zida. Zatim ga je napipao palcem i onim kažiprstom koji je do maločas stajao u zamrznutom kadru iznad ispisanih brojeva.

Prislonivši prste skroz do zida, povukao je žice i prije potpune tišine začulo se tiho, kratko i konačno – klik.