Fijaker “Mala Viktorija” uskoro na brodskim ulicama

Fijaker “Mala Viktorija” uskoro na brodskim ulicama

Brodsku kaldrmu odavno je zamijenio asfalt, umukao je britki zvuk konjskih potkova, ne čuje se kotrljanje drvenih točkova konjske zaprege. Zaprežna kola i poneki fijaker još se samo mogu vidjeti na starim fotografijama i ponekoj sačuvanoj razglednici. Bar malo, oživjeti duh starog vremena naumio je Bojan Ćerić iz Sijekovca u čijem je dvorištu od nedavno neobična atrakcija, fijaker sa kraja 19. vijeka.

-U Prijedoru sam nabasao na „Malu Viktoriju“, fijaker star više od stotinu godina. Uvezen je iz Švajcarske, sve je orginalno na njemu. Vrijeme je ostavilo svoju patinu na materijalu. Sređujem ga polako, ručno se sve radi, a nadam se da će do kraja godine, nekada veoma otmeno i cjenjeno prevozno sredstvo, zablistati punim sjajem. Ovo radim iz zadovoljstva, volim konje i zapregu, a služiće da se provozamo za Poklade, Vaskrs, Božić, kad pođemo po Badnjak i sličnim prilikama-, priča Bojan.

Imati fijaker dugogodišnja je Ćerićeva želja, a restauracija izazov. Nada se da će ove godine uspjeti završiti posao i prokrstariti brodskim ulicama.

-Željezne dijelove sam zaštitio od korozije, sređujem drvo, točkove, a kožni prekrivač koji čuva putnike od sunca i kiše i sakriva od radoznalih pogleda biće zamjenjen novim, kao i platno na udobnim sjedalima. Nedostaje jedino rasvjeta, ali nabaviću i fenjere. Obasjavaće put voštanice kada na kraju uglačam ovog ljepotana -, kaže Bojan, čija je želja da bar malo oživi duh prošlosti.

Ćerić je veliki ljubitelj životinja, posebno konja prema kojima je ljubav utkao još u najranijem djetinjstvu.

-Konje volim od malih nogu. Djed ih je imao, kasnije otac, a evo i ja sam naslijedio ljubav prema ovim plemenitim životinjama. Povezanost i ljubav prema ovim životinjama se ne može riječima opisati. Vidjeti dobrog i lijepog konja za mene je nešto neopisivo. Čim sam stekao uslove kupio sam ždrijebe, tako je počelo. Do sada je kroz štalu prošlo desetak grla-, s ljubavlju i toplinom priča Bojan-, i ponosno pokazuje dvije odrasle kobile koje će uskoro na svijet donijeti potomstvo.

-Volim životinje. Imam i magarca, zatim jagnjad, perad, svinje, a udomili smo i dvije srne. Imao sam i poni konja, šarca. Djeci je bio posebna atrakcija. Prodao sam ga jer se kobile trebaju ždrijebiti. Konji su izuzetno inteligentne i pametne životinje i ako mi pokloniš pažnju mnogostruko vraćaju -, nastavlja on.

Nakada su konji i zaprega bili neizostavani u mnogim seoskim domaćinstvima. Danas su rijetkost, a samo enetuzijasti, kakav je Ćerić, pronalaze motiv da ih uzgajaju.

-Konji su u štali, ne rade nikakve poslove, uživaju. Nedjeljom i praznicima se provozam selom, jašem. Sve je manje konja, izumiru na ovom prostoru. Mehanizacija je „kumovala“ tome. Oni za mene nisu obaveza, jer ako nešto voliš nije teško ni očistiti, napojiti, istimariti, očetkati. Zadovoljstvo nema cijenu!-, dodaje Bojan.

Ljubav prema životinjama, koja u ovoj porodici teče generacijama braća Bojan i Miroslav Ćerić su zaokužili bavljenjem poljoprivredom. Siju oko 100 dunuma kukuruza, 50-ak dunuma strnih žita i kose 100-ak dunuma trave. Posla je puno, zajedno i složno rade dvije porodice i uspjevaju na vrijeme sve stići.

-Od krupne stoke imamo sedam junica, šest ženskih teladi, četiri bika. Poljoprivredom se bavimo brat i ja. Na početku smo, a stočarstvo namjeravamo širiti, napraviti ekonomsku računicu da popunimo kućne budžete. Da li ćemo ići na proizvodnju mlijeka ili sistem krava – tele još ćemo vidjeti. Obojica radimo u Rafineriji i ovo je dodatni posao. Rat nas je unazadio, krenuli smo od nule, kupujemo mehanizaciju, povećavamo stočni fond. Najmanji je problem raditi, ali za budućnost sela i ostanak mladih u njima nadležni trebaju značajnije pomoći kroz subvencije u poljoprivredi-, zaključio je Bojan Ćerić koji smatra da na vrata kuca vrijeme kada će plodna zemlja i vrijedne ruke opet biti na cijeni.

Radio Brod

BiH Društvo