(kolumna napisana 2008. godine u sklopu projekta bosanskibrod.info)

Da li se ikada pitate kuda žurite? Da li baš morate imati to što želite?

(Ne pokušavam vam ništa prodati, ne reklamiram ništa) U redu, osnovne životne potrebe se ne računaju. Hrana, odjeća, režije and stuff… Ali kad malo zagrebemo ispod površine, postavlja se pitanje šta je to površina.

Šta je to prag siromaštva, kojem staležu pripadam ja koji imam posao i krov na glavom, nisam gladan i s vremena na vrijeme si priuštim nekakav mali luksuzić.

„Osjećam grižnju savjesti kada jedem skupu hranu“ kaže Pjesnik u jednoj od svojih psiholiterarnih projekcija.

Neki dan sam bio u jednom od naša ukupno 2 velelepna obekta, da ne reklamiram, i zapao mi za oko mali paradajz koji inače nije u sezoni i košta 5,30 KM kilogram, to nije onaj plastični koji se pojavi svake godine u ovo vrijeme, nego mali, slatki, paradajz koji kao da je iz raja izašao. Dvoumio sam se da li da ostanem vjeran etici prosječnog post-ratnog balkan sapiens domaćinstva ili da udovoljim nepcu i ipak sam se odlučio za ovo drugo. Zin’la guz’ca.

Gdje je granica siromaštva, zar ne mogu barem jesti ono što želim?

Pričaju se priče o profiterima, kriminalcima koji oderaše državu, a ja ne mogu da jedem ono što hoću. Pare se nose u vrećama, koferima, šverca se gudra na tone, a ja imam tremu kad kupujem patike, jer ipak se patike ne kupuju svaki dan, jelte.

Mi smo specifični ljudi, otkinućemo od usta, ali ćemo natočiti u rezervoar. Nek’ crknu komšije! Živio Mitar Mirić!

Jel znate vi nekog našeg jalijaša, nekog dodža (domaća obična džukela) poput mene i vas ko ostavlja na stranu pare djeci kad odrastu za fakultet? Čuj životno osiguranje!?

Koji smo mi prašinari, a onda mi padne na pamet ono „dok su oni prstima, mi smo viljuškom boc!“ Ali uništiše nas agresori, zeleni svemirci…ostadosmo šaka jada.

Moralni pobjednici u današnje vrijeme su oni slabiji kojima još nije udaren veto na „lajanje na zvijezde“. Srbija je moralni pobjednik u slučaju Kosovo! Tako je, okreni drugi obraz! Ma kakav vazelin, kakvi bakarači, sve sto posto prirodno, domaće, „svetsko, a naše“…

Da li se ikada pitate zašto živite? Za djecu? Malo morgen. Ionako jedva čekaju da vas se riješe, smiju se vašim vicevima iz sažaljenja i tripuju totalno osamnaesti trip od vašeg.

Pustite ih da žive! Živjela dječija emancipacija!

Zašto živite?

Jel znate da nećete prevariti smrt? No, no. Naučnici neće izmisliti bogatašku drogu za besmrtnost dok vi budete živi, neće 100%. Walt Disney je budala i njegov trip sa zamrzavanjem glave je bezze.Dao je lopovima u bijelim mantilima da čuvaju 2 kile njegove govedine za enormnu količinu malog, slatkog, crvenog paradajza u dolarskoj protuvrijednosti koji je mogao da uveseli mnoge male crnce. Sva slava, njegovom liku i djelu, ali opet…

Živite li za otadžbinu? Ko je u stvari otadžbina? Slučaj „djeca“ smo već apsolvirali, znači „na vama je samo da umrete“. (slogan jedne srbijanske pogrebne ustanove)

Otadžbina su, generali i političari koji u slučaju rata računaju da ih nećete iznevjeriti, nećete puno pitati i nećete puno razmišljati dok po cijenu 17 grama olova prelazite u statistiku. U redu, znam, postoji rodbina i voljene osobe, prijatelji, kućni ljubimci, brodovi u boci i zbirke poštanskih markica i oni su otadžbina iliti domovina, ali svi oni stanu u srce. E, tu se sve odigrava.

A gdje je čika Bog u čitavoj priči? Znam mnoge mlade ljude koji su ga se odrekli jer ih ne zanima pošto šatro nikada neće umrijeti, a i kad dođe ta njihova smrt i starost, oni će umrijeti ponosno, ne tražeći milost, kao onaj drugi razbojnik na krstu pored Isusovog, jer tako nalaže statut rokenrola. Hesse je to lijepo objasnio, „da li bi više vjerovao nekome ko čitav život čini zlo i na kraju traži milost ili onome ko do ide do kraja?“ Kakav romantizam!

Samo što su 99,99% ljudi u susretu sa smrću one hundred percent pure 3,14čke.

Balkan sapiensi i ostali, Bog postoji i on je najveći prijatelj svakog živog stvora. Ne možete pobjeći od toga, taman da „sjenku prodate đavolu“ i izlazite u javnost samo kad je oblačno.

I da razjasnimo po 713 568. put, Bog nije ni Savo, ni Mujo, ni Stipe, ni stari, ljutiti čiča iz spota Another Brick In The Wall sa crnom knjigom, ni Dejan Bodiroga.

Da, prilično je nezahvalno pričati o Bogu, pored svih ovih gluposti koje sam napisao, kad je većini ionako ta priča suviše staračka i nije im po zubu. „Mani me se i ti i crkva, dosta mi je terora što zvekne svakih 15 minuta ko da živimo u zemlji zvončića, jingle bells, jingle bells, jingle in my head, all i want is to get a bazooka and waste it on the jingle bells, jingle bells…me too sometimes, often, actually“

Nije ovo priča tipa „kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit’ sreću tu onda udavi ljude pričom o Bogu“, ne.

Samo si postavite pitanje svako jutro, šta ja to mogu učiniti za nekoga drugoga danas, a da mi to niko nikad nigdje ne mora vratiti…? i iznos na vašem računu se polako povećava…

Nemojte žuriti, sve će ionako proći jednakom brzinom prolaznosti.

Razvijajte zdrav humor u ovim besputnim vremenima povijesne zbiljnosti i bildajte najvažniji mišić, srce.

Radenska 3 srca i … Ei men!!!

P.S. Znam da sam potežak čovjek koji prečesto misli da je najpametniji, izvinjavam vam se na eventualnim uvredama, te vas molim da mi oprostite!