Džabaleban: Stara smrdara

(Ovaj tekst je napisan u svrhu satire, odnosno satiranja, a svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je (ne)namjerna)

Fotografija: animacija

– Odakle si, šta ono reče, iz Broda?.

Šta ima u Brodu? Rafinerija radi? Neka radi, samo nek radi, da ljudi imaju posla, vidiš kakva je kriza, nezaposlenost. Vama je u Brodu dobro, vi imate rafineriju.

– Imamo je, imamo…

Ove godine puni 125 godina. Njeno otrovno smrdočanstvo Rafinerija nafte Bosanski Brod (danas samo Brod).

21. vijek, vrijeme informacija, komunikacija, tehnološkog napretka, vrijeme rijaliti politike bez imalo odgovornosti, petnaestominutnih superstarova, vrijeme straha, medijske neslobode, kreditnog ropstva i mogućnosti plaćanja računa preko kompjutera, od kuće, iz spavaće sobe, iz debelog minusa.

Strah je među ljudima, niko glavu da digne, kamoli glas.

Da otkaz dobijem? Da me prebiju, isjeku na komade i bace u Savu? Da mi djeca siročad budu? Ona nas hrani! Da nema nje, ne bi ni ovog našeg grada (jada) bilo. Svi bi (koji još nisu) otišli odavde. A gdje ćemo u p.m.? Pa zar nismo mi bolji od sirijiskih izbjeglica, zar nismo zaslužili bolje? Uništio nas je rat (prije 20+ godina), onda poslijeratna kriza, pa političari i MMF, sad opet da moramo trbuhom za kruhom? Zar nismo zaslužili bolje, da nas Bog pogleda?

Jadna je ova priča, tužna i jadna. Žaba se u loncu dugo zagrijava, ali voda još ne ključa. Od sumpora je naše jutro, od benzena naše veče. Da ironija bude veća, cijena goriva koje se proizvodi u Staroj Smrdari nam je najveća u državi. Nama u Bosanskom Srpskom Potonulom Brodu. Nije ta cijena za nas, kažu, to je za Hrvate iz Slavonskog Broda. A mi domaći, lokalni? Gdje smo to mi? Ko smo mi? Mali provincijalni seljačići. Mali grad, na granici, prosperitetan,u plodnoj u ravnici, u raljama teške industrije, otpisan od centra moći koji dolazi jednom u 2-4 godine da se napase šačice glasova koja je ovdje preostala. Kolateralna šteta  sa svojim građanima-mornarima, ironičnog naziva Brod, usidren sjećanjima na prošla, sretnija vremena. A da toga i šverca tek nema, otplovio bi davno niz Savu u Dunav, a iz Dunava u Crno, najcrnje more.

„Zagušljivo kažeš? Otvori prozor. Guši izvana? Zatvori prozor. Upali TV, upali kompujter, utoni u san, miran spokojan.“

Ide dalje ovaj narod uz staru izreku: „ Ko ga j..e“ Sve je lakše uz kgj. Lakše boli uz kgj.

Potegni iz litrenjače, valja se. Idu dani.

 „ Jes vidiJo oni preko Save što se bune na našu princezu Jekaterinu Moskovsku? Ljubomorni latini. Dobro, ima među njima poneki domobran, poneki partizan, ali mrze oni nas isto ko ’41. i ’92.Ne daju nam da živimo i radimo. Kažu smrdi im? Čuj smrdi?! Pa kako je nama, em što smrdi em što ne smijemo zucnuti. Bolje da i oni ćute pa da se takmičimo ko će duže da izdrži.“

 „Šuti bolan, nek barem oni laju, kad su nama postezali brnjice.“

Šta bi mi bez nje, frau SS? Probudili bi se. Stresli pepeo i prašinu post-komunističkih iluzija i izašli u liberalno-kapitalistički dan. Dan bez puno sunca, dan sličan polarnoj noći na sjeveru. Možda bismo konačno shvatili da treba da radimo. Nije lako, dapače teško je. Od kolijevke pa do groba, najljepše je u kolijevci. Još je ljepše u mami. A šta će naša djeca? Hoće li blijedo gledati kad neki očajnik iz mase vikne: Sloboda! Ili je sigurnost embrionskog sna ono čemu se teži?

Nije kriv ovaj glupi narod, neuki, plašljivi, kukavički, lijeni narod.Kriv je neko izvana, sa strane, uvijek neki turčin, austrougarin, neki sektaš, mason, narkoman. Narod je vječan, kao i Sava što smrad nosi, smradom se ponosi. A Stara Smrdara je vječnija!

Odavno se mi uzdamo u samo Boga i zakon biologije, samo nas oni mogu spasiti zlih sila (nekad su to bili strani okupatori i domaći izdajnici) danas su to marionetski političari i njihovi bjelosvjetski lutkari. Jer mi smo mali i slabi, vojno-ekonomski nekonkurentni na svjetskom tržištu, da nas ni 100 000 predizbornih autobusa punih Novaka Đokovića iz najboljih dana nebi izvuklo iz kuće da glasamo jednom u 2-4 godine. Pitam se koje nam to gromoglasno predizborno obećanje može donijeti bolje sutra i spasiti nas kancera koji nam šalje Stara Smrdara? Kad smo kod kancera, Hrvati najviše vole pušiti njemačke, a zadnjih godina američke, Bošnjaci arapske ili turske, a Srbi ruske…cigare. E, Srbi u Brodu, malom gradu na obali Save, na granici sa Hrvatskom, najviše vole pušiti ruske ekološke cigarete. Jer je ekologija budućnost to svi znamo, a u iščekivanju obećanih filtera u Staroj Smrdari, puše se ruske ekološke cigarete. Pošto su Srbi poznati kao dobri domaćini, oni ruske ekološke podijele sa svojim komšijama preko Save.

„Bujrum!“ dodaju Bošnjaci u znak nekadašnjeg bratstva i jedinstva, pa i oni povuku koji dim.

P.S. – Sanjao sam jedan san. Naša glavna ulica  puna ljudi. Masa sa cvijećem i transparentima, naše zastave naopako okrenuli. Red vojske, red policije, red vaspitačica iz vrtića, red komunalne policije. Po po’ džade na bijelom medvjedu jaše konjanik (medvjednik) u maršalskoj uniformi, držeći u naručju mladunče vuka. Ne vidi mu se lice jer nosi gas masku. Dolazi do zgrade opštine gdje ga čekaju naši izabrani da mu predaju ključeve grada. On silazi sa medvjeda i blagim pokretom ruke pozdravlja masu. Odjednom glas, služben i strog , preko razglasa povika: „ Zaštitne naočale, sta-vi!“ svi prisutni, izuzev konjanika-medvjednika (sada pješaka), u isti tren staviše naočale za varenje na oči. On skide masku, a svjetlost njegovog lica  kao svjetlost sunca obasja sve prisutne. „Dobro nam došao, brate Vladimire!“ na čistom ruskom jeziku obrati mu se načelnik opštine. „Bolje vas našao, braćo.“ na tečnom srpskom odvrati mu brat Vladimir. „Vaše molitve su uslišene.“ i predade mu zauzvrat ključeve Stare Smrdare.

One thought on “Džabaleban: Stara smrdara

  1. Jerome Drake 17/04/2021 at 8:03 am

    U sridu 👍🏻

    Odgovori

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.