Nikad je nisam volio. Njenu mutnu vodu i virove kojima su me plašili, mene sitnog, malog neplivača. Nije me plivati naučila, naučio sam to na moru kraj Šibenika, 80 i neke. Nisam volio miris njenih masnih mrlja duginih boja što su se sporo razvlačile po površini. Nisam volio njen mulj kojim je okovana i nisi joj nikako mogao prići, a da se ne umrljaš blatom, mrzio sam jesti njenu ribu što je zaudarala na naftu. Nisam je volio zbog onoga što jeste i zbog onoga što su joj dodijelili da bude jer za mene je uvijek više razdvajala nego spajala, a obale njene uvijek su mrko gledale i jedna za drugu bile čas prezir, čas bolan stid.
Nosila je leševe i gutala ljude…
Nosila je leševe i gutala ljude, plavila usjeve, ulazila u kuće, branišmo se od nje, nasipe podigošmo, pobjegošmo u dubinu obale.
Ljeti je slala rojeve komaraca, žabe su kreketale iz nje, šiblje i šipražje zaraslo odvraćali su poglede, nikad nije dozivala, samo je gurala svoj teret i pričala priče samoj sebi. Pjesme su joj recitovali, pjevali, pozirala je kolonijama slikara, ništa ona nije slušala niti se osvrtala.
Kažu da grad koji nema rijeku kao da nema dušu, pitam se da li smo dali previše važnosti nečemu što bez milosti šuti i kome zub vremena ne može ništa. Prošla je ona bez glasa, države su nastajale i rušile se, generacije dolazile i nestajale, ko se u nju zaljubio, u vjetar je mladost raspršio. Svaki grad kroz koji je prošla je pokrala. Svačija i ničija.
Gledam mlade patke kako igraju se u njenom šipražju, rone. Ona protiče istovremeno i mlađa i starija nego što će one ikada biti. Nikad je nisam volio, ali nije ona kriva, mi smo krivi. Ja sam kriv.
