Džabaleban: Loud up on guns and bring your friends

(kolumna napisana 2008. godine u sklopu projekta bosanskibrod.info)

Nisam ih ni ja kao osmoškolac baš nešto puno kontao, ali kad sam malo prizrio, shvatio sam da sa njima imam mnogo više zajedničkog, za razliku od Aljoše koji mi je blizak kao i Mitar Mirić u odijelu od zebrine kože. Kako je počelo? U drugom osnovne sam dobio prvi kasetaš sa jednom glavom, dva zvučnika i kasetu Plavi Orkestar „Soldatski Bal“. Kupio mi rođak Brano jer je to tada bilo popularno. Pjevali smo na sav glas „Bolje biti pijan nego star“ mi dječurlija, a niko nikad nije probo alkohola, al pjevalo se, iz duše. Kasnije sam prošao kroz čitavu Golgotu domaće muzike, slušao raznorazne aveti „želeći da probam nešto novo, nešto divlje“. Samo rijetki među posjetiocima, se mogu sjetiti Gino Banane i „Odvedi me u Diznilend“. To nisam čuo seamstotriest godina. Pa Dugme, Čorba, Bajaga, C.Jabuka, Merlin, P.Kazalište,Valjak, Film, Pušenje… Jednoga dana u šestom osnovne, dođe rođak Brano opet i kaže da to što mi slušamo ne valja ništa, te da pravi ljudi slušaju neke čupavce koji sviraju u Radničkom Domu u Slav. Brodu. Ima neki bend Sauron! Sviraju Teški Metal! U jeeeeeee!!!Reko je da ima neki bend Metalika na ploči ima neki kip, neka žena sa mačem i da ima neka stvar na toj ploči koja jede malu djecu i da se zove nekako „Sou d sou“…(The Shortest Straw) Brano je inače imao tu sreću da uči ruski u osnovnoj. Zakasnio na raspustu da kaže razrednici koji bi strani jezik učio, pa ga ubacili u ruse 1989. odem ti ja u Fokus i kupim kasetu sa najjebenijim omotom iz izloga – Iron Maiden „ Somewhere In Time“ Kad sam dosao kući i pustio, upišo sam se od sreće. Svemirske gitare, atmosfera kao na neonskom oblaku, gori. U slobodno vrijeme kad sam se vraćao iz škole iz druge smjene, stajao sam tako ispred Fokusovog izloga i gledao omote. A meditacije! No, bilo je tu više paralela.

Moj školski drug Martin je u sedmom donio u školu jedan album na kojem je bio neki krezavi gavran koji puši cigaru. Psihomodo Pop! Slušali smo to do besvijesti i kontali da je to punk! Odem ti ja u Fokus i naručim video kasetu od Psihomoda. Kažem staroj da će koštati 30 maraka kako mi je i reko prodavač, kad je stiglo sa 10 dana zakašnjenja koštalo 50! Stara išla tad sa mnom, kad je čula kol’ko je samo se smrkla i pogledala me, a ja, šta sam mogo nego napraviti kez ko maskota Psihomoda. Taj video imam još uvijek. Vukao sam ga kroz sve sredine kroz koje me ovo potonje sranje koje zovemo rat naveo, i nekako je preživio. Ispričao sam to Gobcu kad je bio u Derventi na što se on samo nakezio kao gavran, pijani džabaleban. Nikada nisam volio narodnjake. Nije da sam život posvetio mržnji prema njima ali nisu mi ugradili taj čip. Prema našem poimanju, klinaca, igrača klikera, iz ljeta ‘85., narodnjake su uvijek slušali stariji ljudi. Neću da slušam narodnjake, nemam 50 godina, nisam starac! Ja sam mlad, mladi slušaju rok! Forever Young! Danas kad to nekom klincu kažeš, ne konta. Ne svi, ali da je turobno turobno je…

Kad sam u osmom osnovne čuo Azru zaključio sam da ću postati intelektualac ako to budem slušo. Ubacim kasetu i krene prvo 3N i ono tekst niš’ s ničim, neki kao nekima isključuju struju, svijeće, logor, smrt. Ludaja brale na šesnaestu. A ja tako poslije škole dođem kući, pustim Azru i ko na času, uzmem olovku i papir i zapisuj tekst. Play-Pause; Play-Rew-Play; Onda uzmem i pročitam, pa pogledam lijevo, pogledam desno, stavim prst na čelo i pitam se ko je ovaj što pjeva, jel on sada negdje u ludnici ili su od mene čitav život krili neke stvari? Skrivena kamera. Nadalje, šaro sam tako i ja „Ravno do dna“ po klupama i zidovima. Učio svirati. Ali sviranje je već druga priča. Prvi komplet žica za gtr. sam kupio u Pečuhu u Mađarskoj. Te jebene 92.ge nigdje živo u Osijeku nisam mogo naći radnju koja prodaje žice za gitaru. Nagovorim staru da odemo u Mađarsku po žice. Došli u Harkanj, a ono selendra veća neg Brod, pa pravac Pečuh. Eh, šta je ta žena uradila sve za mene u životu. „Gitar Húr“ se kaže na mađarski. Tek da se zna. Nezaboravno u mom rječniku. Fendera sam kupio od pjevača Pilota u „Wizardu“ u Novom Sadu ‘93. A jes’ mi lik prodo priču tad. Šta ćeš, ovce su da se šišaju. A ja balav. „Brate al’ je medžik ovaj stratokaster, jeboteee“ A i Johnny je kriv. On i njegov „Balkan“ i nema svirke bez fendera. Ma da, moš mislit. Niko mi nije reko da ako hoću da riljam heavy rifove i pržim moram imati dupli magnet na gitari.

Al’ dobro sad. Bilo pa prošlo. Vremena se mijenjaju. Brano danas ima četvero djece i sluša Sinana i Šabana, kaže da mu je bliža ta muzika. Voli i trubače i romsku muziku. Kad se sjeti metala, samo se nasmiješi i odmahne rukom. Ne voli se sa mnom raspravljati o pitanju muzike kaže da i nema vremena da sluša, obaveze, život. Ja mislim da ne želi priznati da u stvari ne voli muziku dovoljno. Martin je malo previše povjerovao u rokenrol i to ga je sa porocima odvelo u bijedu materijalnog univerzuma. Mene i dalje muzika prati i osmišljava moje kreativne pokušaje. Bezbroj je fraza, bezbroj citata koji se trude da opišu tu materijalnu vezanost koju mlad um osjeti kad osjeti tu moć i slobodu. Postoji otklon od emocija nakon svih ovih godina, nismo više djeca, fakat. No «godine su prošle pune muka, a još uvijek je nešto ostalo za ovde ili za poneti.» Anyway, nek smo mi živi i zdravi!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.