Da li sam nekome naplaćivao pjesme?

Ma, ne, nije se to tada radilo.

U početku sam im čak i davao honorar da bi mogli da pjevaju.

Nije tada bila praksa da tekst nešto znači, pjesme su bile njihove.

Negdje na vrhuncu sedamdesetih, ništa mi ne ide.

Knjiga pjesama ne ide, za roman nema papira, dobijam otkaz, nema novca.

Ja sjednem među djecu, da ne bih zaplakao, i uključim televizor.

U jednom trenutku čujem “Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas”…

Jedno sto hiljada duša pjeva moje riječi!

E, kažem, stani, vidi koliko njih je zadovoljno, marš budalo!

Spasilo me to jednom.