Dobroslav Petričević: Kandidat za predsjednika

Kada sam prvi put objelodanio namjeru da se kandidujem za predsjednika, svi su u glas rekli:

„Nema šanse. Pa ti si lud“.

Pažljivo sam pogledao listu kandidata i shvatio da na listi ima mnogo većih budala od mene. Logika mi je govorila:

Činjenica da sam lud nije eliminacioni uslov za kandidaturu i da među sebi ravnima mogu u najmanju ruku ravnopravno da se borim za mjesto predsjednika. Dok ne uvedu obavezni pregled kod psihijatra mogu mirno da nastavim svoju kampanju.

Mada me je uvijek bunila ta nelogičnost.

Da bi dobio vozačku dozvolu moraš polagati razne testove i praktično i psihički i logički dokazati da možeš upravljati običnim automobilom.

Za nošenje oružja se polažu testovi i vrši kontrola podobnosti. Za upis u prvi razred i još ko zna gdje. Na svakom koraku nas testiraju i provjeravaju.

Za rukovanje alatima i mašinama treba imati dokaz da si položio sve testove. Jedino se za čuvanje stoke i upravljanje ljudima ne vrše nikakvi testovi i kontrole.

Ta činjenica mi je omogućila da ostanem na listi kandidata za predsjednika.Kada su shvatili da me nisu pokolebali u namjeri, dušebrižnici su iznijeli sledeći argument koji je trebao da me natjera da odustanem od kandidature:

„Niko pametan neće glasati za tebe.

“Ustvrdiše onako paušalno, kao što sve rade, ne shvatajući da je vrijeme moba, radnih akcija i partizanskog načina ratovanja, davno prošlo vrijeme.

Naravno da sam i ovu opasku pomno analizirao i došao do nepobitnih činjenica. Pametni predstavljaju minornu grupaciju u društvu i na glasanju nisu snaga koja bitno može uticati na rezultate. Činjenica da niko pametan neće glasati za mene uopšte ne umanjuje moje šanse.

Pametni i nisu nikome pa ni meni ciljna grupa. Moja pažnja usmjerena je na potpuno drugi tip ljudi. Bliži su mi oni koji su na mom intelektualnom i mentalnom nivou.

Oni koje sam upoznao na raznim klinikama za mentalno oboljele, po navijačkim grupama koji do zadnje kapi krvi ginu za svoje idole i za tuđi uspjeh i tuđe pobjede. Gubitnici i izgubljeni su najbolji i najsigurniji glasači. Svi koji vjeruju u šarene laže, vilenjake, zečeve iz šešira. Takvih je ogroman broj i njima sam poslednja šansa, zadnje pivo pred fajront.

Poslednji vagon odlazećeg voza, njihov čovjek za koga svako može reči: “Pljunuti JA”.

Neko ko će razumjeti šta žele i kako da se ostvare njihovi snovi.Analiza je neumoljiva. Pametni nikada nisu bili tas koji odlučuje o bilo čemu, pametni su marginalna grupacija koja se otuđila od narodnih masa. Svijet za sebe, bez empatije za “normalnu raju”.

Dobro je da nisu moji glasači. Meni su ovi moji dovoljni. Ima nas, hvala Bogu. I svakim danom nas je sve više.

Čak i najveći protivnici moje kandidature su shvatili da neću lako odustati od svoje namjere. Zbog toga su pokušali da udare na moje mane. Nisu računali da sam za sve spremio adekvatan odgovor. Izbori su ozbiljan posao i samo oni koji tome pristupaju krajnje studiozno, analizirajući svaku sitnicu do perfekcije mogu računati na uspjeh. Držao sam se provjerenih metoda:

„Ništa nas ne smije iznenaditi“.

„Nemaš završene visoke škole“.

Eureka, slamka spasa za moje protivnike!

Povjerovali su naivno jer nisu mogli znati za moj pakleni plan. Moje dugoročno planiranje, detaljna priprema, pokazaće svima šta znači odgovoran i rekao bih genijalan pristup izborima. Vizionarstvo je glavna odlika velikih političara.

Računao sam na to da će protivnici upirati prstom u moje nedovoljno školsko obrazovanje i na vrijeme sam obavio sve potrebne predradnje da otklonim i taj nedostatak. Još prije dvije godine na stočnoj pijaci sam izabrao najbolju kravu. Naravno da je krava morala biti steona.

Nemam povjerenja u današnje bikove a i veterinari znaju da omanu. Sigurno je sigurno. Nisam štedio novaca, što će se pokazati kao pun pogodak. Imao sam sreću da je uskoro moja investicija poćela donositi plodove. Posebno mi se posrećilo kada se krava otelila. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam shvatio da se obliznila i na svijet donijela dva zdrava i napredna teleta.

Predskazanje velikog uspjeha.

Računao sam da će mi jedno tele biti dovoljno za diplomu neke više škole ili ovih novoproklamovanih međamenta, međmenta ili neke druge “brze škole”, što bi jedva pokrilo moj propust u obrazovanju. Nova okolnost mi je dala slobodu izbora.

Dva teleta koja sam malo uhranio otvaraju mogućnost da biram diplomu koju poželim.

Ono što sam namijenio za svoje obrazovanje nisam želio da ulažem u druge svrhe. Od zacrtanog plana nikada ne treba odustajati. Nauka u službi izbora. Prava diploma je zakon.

Dugo sam razmišljao koja bi to diploma mogla da mi donese najveću korist. Želio sam da diploma odražava mene kao ličnost i da bude iz meni bliske oblasti. Gdje imam i neka ranije stečena znanja. Naravno da duge analize i promišljanja iznjedre genijalna rješenja.

Shvatio sam da je zvanje psihijatra za mene i moje ambicije idealno rješenje.

Dva već odrasla teleta potpuno će zatvoriti finansiranje takve ideje. Sama oblast mi je jako bliska. Mjesecima sam znao biti na psihijatrijskim klinikama. Čak su i portiri toliko se navikli na mene da kada me vide, iznosili moju košulju i ključeve od moje sobe.

Imao sam imao svoj “apartman” kao redovan gost. Domaćinska atmosfera, prirodno okruženje. Među nama je uspostavljena prisna komunikacija i tu sam se osjećao kao svoj na svome. Kada sam sabrao svo provedeno vrijeme na psihijatriji skoro da se vrijeme provedeno na posmatranju, poklapalo sa malo dužim studiranjem. Nikada ne valja sve ispite dati u roku. I najboljima se desi da ne spreme svaki ispit. Poznavao sam sa klinike i mnoge profesore koji su radili i na klinici i predavali na fakultetu. U neku ruku mi smo bili kolege. Toliko zajedničkih trenutaka ostavilo je neizbrisiv trag. Postali smo ko nokat i meso.

Ovaj genijalan plan eliminisao je mrlju iz moje biografije.

Pokazalo se: Za svaku kritiku imam rješenje. Sada, kada sam bio uvaženi psihijatar, rekao bih čak i ekspert iz te oblasti, ko može biti bolji predsjednik naroda od mene. Ko razumije i dušu i glavu svojih pristalica bolje od psihijatra. Definitivno, niko.

Želja da me eliminišu iz izborne trke kod mojih protivkandidata postalo je pitanje života i smrti. Shvatili su da su moje šanse za pobjedu ogromne, da svakim danom moj rejting raste i da moraju pristupiti ekstremnim pokušajima moje eliminacije.

Iz očaja krenuli su udarati nisko ispod pojasa i ispod dostojanstva svakog ozbiljnog čovjeka. Iz rukava su izvukli i poslednji adut. Krenuli su da udaraju na moje prirodne mane. Iskoristili činjenicu da pri izgovoru nepravilno izgovaram neka “teška slova” i da sam azbuku sveo na 25 slova.

Uzeli su to kao argument koji bi me morao natjerati da odustanem od utrke za predsjednika.Istinski povrijeđen, iznenađen koliko daleko može ići strah, krenuo sam u istraživanje da otkrijem šta o tome govore dosadašnja iskustva, vezana za ličnosti koje su imali slične govorne probleme.

Iznenadilo me je koliko je velikana naše prošlosti imalo identične govorne problem. Ne želim spominjati političare koji su moji istogovornici.

Čak i najveći sin naših naroda i narodnosti nije nikada naućio da govori srpski, što mu ni najmanje nije smetalo da vlada do svoje smrti. Takvih vladara ima i danas u okruženju i šire. Shvatio sam da taj prirodni nedostatak uopšte ne predstavlja otežavajuću okolnost.

Naprotiv, istorija nas uči da običan svijet ne voli idealne osobe.

Ljudi sa manom su mnogo prihvatljivija opcija. Nesavršeni kakvi jesmo, uvijek ćemo prije birati nesavršene nego savršene. Tako se i poslednji adut mojih oponenata pretvorio u moj veliki plus.

Shvatio sam da sam u svojim željama još i skroman. Ne tražim doživotni mandat. Meni je dosta samo jedan mandat od četiri godine. Dobro, možda dva. Vidjećemo.

Dugo sam razmišljao.

Kao dokazani intelektualac, moram kompletnu situaciju sagledati iz više uglova. Sa višeg nivoa, jer nisam se uzalud školovao. Pored izuzetnog razumijevanja za sve protivkandidate moram da postavim i novi prag tolerancije. Strpljivo sam saslušao sve opaske, sve udarce sam muški podnio.

Došlo je vrijeme da se ispravim i uzvratim na svaki udarac.

Jako i bez milosti, protivnik mora znati na koga se namjerio. Strah je odlika slabih. Javno sam iznio svoje dugoročne planove.

Mjesto Predsjednika zajednice etažnih vlasnika nije moj krajnji cilj. Ukoliko se uspješno završe ovi izbori, svojim glasačima dajem obećanje. Na sledećim izborima za Predsjednika mjesne zajednice prihvatiću da budem njihov kandidat!

Zaokružite moj broj koji će vam donijeti olakšanje i spokoj: “00”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.