Tišina.

Nema buke istrošenih autobusa, ne zuje dizalice nalik na džinovske bogomoljke, ne čuju se psovke prerano postalih roditelja koji kude djecu bez razloga, nema brundanja nezadovoljnih penzionera, ne treskaju se tramvaji, nema iritirajućih drekavaca sa reklama za neki visokotoksični napitak, nema ni škrguta zuba na času matematike, ni cviljenja tenisica u sportskoj dvorani, ni lupanja na komšijska vrata, ni graktanja vrana ponad prozora…

Tišina.

To je sve što ostaje nakon kraja. Nakon apokalipse.

Pa iako katastrofe mogu da budu različite (ima ih, kažu, koliko i vrsta orhideja), nakon svake dolazi tišina da upotpuni zjapeću prazninu. Tišina nakon što se dvoje negdašnjih ljubavnika rastanu, tišina nakon Černobilja, tišina nakon izgubljene utakmice, tišina poslije bankrota na berzi, tišina nakon gašenja urlajućeg vulkana, tišina nakon drhtaja Zemljine kore, tišina poslije pomora Velikih gmazova…

Tišina.

Uvijek je tu da najavi događanje Novog, rađanje nepoznatog! I nikad ne znaš šta će izroditi ta bešumnost. Tako je bilo i prije Velikog Praska, tako je i danas. Hoće li se javiti neka nova šansa, izroditi neka nova ljubav, da li će Zemlja poroditi neko novo čudovište koje će naslijediti pogano čovječanstvo kao što je ovo zamijenilo Eru dinosaura? Hoće, jer život je žilava rabota! Jedina mu je mana što u sebi neminovno nosi klicu smrti. Ali i smrt, ili katastrofa, u sebi nosi sjeme života, u tišini koja joj slijedi.

Tišina.

To je ishodište vječite cikličnosti, polazni takt valcera života i smrti, koji, gle čuda, svira od prapočetka u toj istoj tišini. Pa čak i kada ugasne Sunce, kada Zemlju obljube ledeni ili pustinjski zagrljaji, svejedno je, čak i tada, nakon Posljednje Apokalipse, tišina će postojati. U „Rečniku stranih reči, uzrečica i poslovica“ (Knjižarsko-izdavački zavod Napredak, Pančevo, 1922), Jovan Grčić za apokalipsu kaže da je tajanstvena, zagonetna, mračna.

Nije li i tišina koja dolazi nakon nje upravo takva – mistična i tamna? Jeste! I upravo zbog te tajanstvenosti, kako apokalipse, tako i tišine, mi ne znamo kako će izgledati Kraj, niti kakav će biti Početak. Sigurno je samo da će se iz Tišine ponovo izleći život.

Nekakav. Nekada. Negdje.