Računam, bolje da odmah kažem.

Da kažem šta?

Da se, bez naročitog naprezanja veoma dobro sjećam svakog čitanja, svakog razgovora i susreta s Vojom Čolanovićem. Argument kako to i nije naročito dostignuće bio bi jednopotezno oboren na leđa (zamislimo nešto nalik rvačkom manevru iz borbi grčko-rimskim stilom) i ovlašnim pogledom na buljuk ceduljica, podsjetnika, skica, napomena i natuknica koje me okružuju. A to su samo one koje su vidljive. Zatureni papiri sa komentarima i crticama o inim događajima imali bi tek šta da kažu, ali ta njihova raspričanost će morati da sačeka neki od dva futura. Obrni-okreni, kad se pomene Čolanović, prilično samouvjereno se uzdam u sjećanje, uprkos postojanju pregršt dokaza o njegovoj kvarljivosti. I klizavosti, dabome. Zato se za svaku šetnju po skliskom terenu sjećanja najprije naoružam cipelama s kramponima. A zatim – krenem.

Bilo je to sredinom devedesetih godina prošloga vijeka, vjerujem baš one 1995. što je raspolutila tu g(l)adnu dekadu, kad sam prvi put vidio i čuo Voju Čolanovića. Budući da sam odrastao u Brodu (Srpski Brod u to vrijeme, a Bosanski Brod u vrijeme kad je Voja u njemu bio rođen), bio sam među privilegovanim đacima koji su bili pozvani na književni matine s gostom iz Beograda. Dolazio je Čolanović u rodni grad i ranije (septembra 1993. promovisao je Osmeh iz crne kutije u gradiću crnom od gareži, među ljudima bez osmijeha, ljudima čiji su životi završavali u zavežljajima i kutijama, ljudima crnih lica, što od brige, što od još jednog minulog ratnog ljeta), ali tad ga nisam vidio. Dolazio je i kasnije, više puta, ali smo se uglavnom neslavno mimoilazili.

Sjećanje na taj prvi susret s njim čuvao sam dugo, kao što je on običavao dugo da čuva naslov budućeg romana. Čuvao sam to sjećanje samo u formi sjećanja, jasna stvar, jer sam se godinama bio bavio isključivo izučavanjem geografije i nikakvi zapisi nalik na književnost nisu mi padali na pamet. A onda sam nekoliko mjeseci prije tridesetog rođendana, našavši se u bezizlazu slijepe ulice mog wannabe statusa geografa-naučnika, iz nekog najskrivenijeg zakutka izvukao sjećanje na književno druženje sa Vojom. O tome sam napisao kratku priču Susret. Ni danas ne bih bio kadar da odgovorim na pitanje zašto sam je napisao. Možda sam i neznajući to učinio na krilima Čolanovićeve krilatice Solvitur scribendo – rješava se pisanjem (što bi, opet, značilo da sam je pogrešno protumačio, odnosno, da sam podsvjesno mislio kako ću riješiti sve svoje probleme ako se predam pisanju). Bilo kako bilo, potpuno lišen ikakvih očekivanja, poslao sam tu priču na literarni konkurs. I? Reći ću samo da me je ta priča (mada bi se moglo reći i da je to učinio Čolanović) odvela u Barselonu i Toledo, otvorila mi širom vrata svijeta književnosti. Prevedena je na engleski i španski, a kasnije štampana u mojoj zbirci kratke proze Revolucionar. Valjda ponesen ushitom nenadanog uspjeha, učinio sam nešto za šta u potonjim godinama zasigurno ne bih imao petlje – pronašao sam imejl Voje Čolanovića i poslao mu priču. Kakva luda hrabrost! Ili će biti akt hrabre ludosti?! No, kako god ovo da krstimo, ispalo je dobro. Sjećam se da je Voja u gospodskom maniru odgovorio kako je priča dobra i kako i on pamti to druženje u Brodu. Vjerovao sam u to što je napisao u odgovoru, ili bolje: želio sam da vjerujem, ali sam ipak ostavio prostor za mogućnost da se radilo o kurtoaziji. Međutim, svako njegovo novo pismo tjeralo je gospođu Sumnju da se povuče, da bi i zanavijek dala petama vjetra kad smo se konačno ponovo sreli ispred SKC-a. Doputovao sam na jedan dan (o tom danu bi se mogao napisati cirkadijalni skaz!) u Beograd kako bih prisustvovao dodjeli nagrade Borisav Stanković kojom je nagrađen Vojin roman Oda manjem zlu. U Beograd su me pozvali organizatori (kasnije sam doznao da je to bila Vojina ideja) i zamolili me da u jednom trenutku pročitam već pomenutu priču. Bilo je toplo majsko predvečerje, sjećam se da sam stajao na platou SKC-a i zvjernjao naokolo poput pravog provincijalca. Iznenada, (što je u savršenom neskladu s osobom koja je za koji mjesec trebala napuniti devedeset godina) ispred mene je stajao Voja. Isprva nije rekao ništa, samo je sporo zavukao šaku u unutrašnji džep sakoa s pepito dezenom. U magnovenju, pred mojim očima se ukazala fotografija, a zatim je do mene kroz žamor mnogoglasja nekako doplovio njegov tihi glas: To je to, zar ne? Da, bila je to fotografija iz Broda devedesetih! Doista se sjećao tog susreta! I ne samo to – čuvao je pravcati vizuelni dokument o tom događaju. Potom smo se zagrlili kao stari znanci i zaputili se ka sali.

Tokom godina razmijenili smo mnoga elektronska pisma, pamtim ih i po potrebi prizivam iz sjećanja da bi mi poslužila kao kompas, da bi me nasmijala ili da u njima pronađem ohrabrenje. Podrška koju mi je pružao Voja bila je uvijek prisutna, iskrena, ali suptilna i odmjerena, pozadinska moglo bi se reći. Sjećam se kad mi je poslao imejl sa čestitkom za ulazak romana Tiši od vode u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Tih sam nedjelja povodom toga imao ko zna koliko razgovora za medije i, ma koliko je to bilo dobro za knjigu i mene, stalno sam osjećao golem stid upravo zbog Voje. Naime, on je prvi intervju dao nakon osvajanja NIN-ove nagrade, dakle sa šezdeset i šest godina.

Uticaj Voje Čolanovića na moje stvaralaštvo možda se ponajbolje ogleda u romanu Bumerang koji je zamišljen kao svojevrstan omaž velikom književniku i njegovom opusu. U to djelo svjesno sam utkao brojne Čolanovićeve neologizme i neke u književnosti inače rijetko korištene riječi koje sam pronalazio u njegovim pripovijetkama i romanima. Pored toga, u romanu eksplicitno pominjem Odu manjem zlu, Levi dlan, desni dlan, Pustolovinu po meri, Zebnju na rasklapanje, Osedlati mećavu. Dabome, ovo nisam učinio u pokušaju kopiranja i oponašanja (kao da je to uopšte moguće!), niti u nastojanju da vlastito ime nakalemim na njegovo (pa da me, daleko bilo, nosi na grbači!) u nekom umaštanom dalekom zrcaljenju istorije književnosti. Tu moju prozu obogatio sam referencama na Voju iz subjektivnih i objektivnih razloga: kao znak zahvalnosti i kao nastojanje da se koliko-toliko ispravi statistika koja neumoljivo tvrdi da Čolanović nije dovoljno čitan i tumačen.

Voja Čolanović i ja smo se vidjeli još dva puta, jednom 2013. i par mjeseci prije njegove smrti 2014. godine, oba puta u njegovom beogradskom domu. Sjećam se tih razgovora, pamtim kako sam se smijao na njegove priče i dosjetke – između ostalog, pričao mi je kako je čitao vijest o Gugl naočarima čije se funkcije aktiviraju pokretima glave i kako je zamišljao ljude u Knez Mihailovoj koji, noseći te skalamerije, hodaju i mrdaju glavama kao golubovi. Taj nerv za nauku, za futurologiju o kojoj je pisao u Galaksiji i koju je majstorski koristio u prozi, nikad se nije ugasio. Baš kao i onaj za humor. Sjećam se tog posljednjeg susreta, skuvao je kafu i napravio čaj. Razgovarali smo o svemu i svačemu („brzopis sam oduvek smatrao vrlinom slabijih duhova“, rekao je tad, možda i nesvjesno mi dajući uputstvo za rukovanje svakim budućim rukopisom) kao da se znamo decenijama. Njegov usporeni hod teško je savladavao prostor od štednjaka do dnevnog boravka, ali je zato njegov duh kao od šale preskakao međunaraštajnu provaliju. Istina, punih pedeset sedam iznosi razlika u godinama među nama, ali to su tek godine tijela. Duša stari na drugačiji način i uvjeren sam da smo Voja i ja zapravo bili vršnjaci. A da li sam ja imao metuzalemsku dušu ili je njegova bila mlada, vjerovatno nikad nećemo doznati. Naginjem ka ovom potonjem, mada to uistinu i nije važno.

• Objavljeno u časopisu „Dometi„, broj 190-191, jesen-zima 2022. str. 35-38.