Reklo bi se da nam po zemlji, u komšiluku i kroz avlije hode sve sami vidovnjaci, pomisli pisac.

Jedino tako bi se mogle objasniti sve one rečenice koje počinju sa: Vidjećeš ti… Ili: Znam ja, slušaj šta ti pričam… Ili: Pazi šta sam rekao, kroz mjesec ili dva…

Svakodnevno se mogu čuti ovakve riječi raznoraznih prorokâ.

U kafani, na pijaci, u školi, kladionici, na televiziji, čak i tokom takozvanih političkih diskusija.

Pisac pomisli kako bi valjalo sve to istražiti, pa nešto o tome i napisati. Potom se zamisli i pogleda kroz prozor. Nema šanse, zaključi pisac, da neko od tih vidovnjaka doista zna čitati budućnost, jer kada bi to bili kadri, ne bi ova ljepota bila ovako unakažena, ne bi ovi ljudi bili ovako izgubljeni, ne bi se sve ovako natenane i temeljno raspadalo.

Žalosna su proroštva naša svagdanja, kad ih izgovaraju slijepi i zaslijepljeni, kad ih tumače oni što ne vide dalje od vlastitog nosa. Nema tu šta da se priča, niti ima o čemu da se priča. Ne treba trošiti riječi na šarlatane, konačno zaključi. I baš kad je legao da spava, prethodno odustavši od spisateljske zamisli, u svijest mu se na prstima prikrade slutnja – a šta ako?

Stvarno, pomisli pisac, šta ako neko od njih ipak ima dar proricanja? Kakav bi grijeh bio ne vidjeti onog koji može da vidi! Ali gdje da tražim? Kuda da idem? Kako da ga prepoznam? To može biti bilo gdje i može biti bilo ko – prodavačica u kiosku, bibliotekar, oštrač noževa, ekscentrični fagotista.

Razmišljajući o mnoštvu potencijalnih proroka, pisac utonu u san. Izjutra je zaboravio na sve, mada su ga proroštva naša svagdanja zaskakivala iza svakog ugla. Ipak, ostaje ta gotovo nestvarna, tanana mogućnost da nam se po zemlji, komšiluku ili u avliji šetka kakav vidovnjak ili barem vizionar.

I to je sasvim dovoljno za priču.

Ili makar zamisao priče.