Ozbiljnije sam o tome počeo da razmišljam kasno. Ili relativno kasno, kako se uzme, a uzeće se (u obzir) kao fakat da sam te 2010. već zagazio u svoje tridesete. S proljeća te godine pohodio sam Beograd kao učesnik „Aprilskih susreta“ koje je organizovao SKC. Slobodno vrijeme koristio sam za tumaranje gradom (sa kartom u rukama) uglavnom pješke, ali ponekad i gradskim prevozom. Jednog jutra čekao sam autobus na Topčiderskoj zvezdi, kružni tok bio je prazan, vazduh svjež, prohladan i nikoga naokolo nije bilo sem čovjeka na stanici zagledanog u daljinu. Čovjek zagledan u daljinu, a ja… U njega, isprva oprezno, takoreći špijunski, a potom sve opuštenije i napadnije. Da li je to on ili ipak nije? U trenutku je i meni postalo neprijatno da buljim, pa odlučih da mu priđem i razriješim dilemu.

   – Oprostite, vi ste Peca Popović? – upitah nesigurno.

   – Jesam – njegovi brkovi se razvukoše u osmijeh.

Potom sam se okuražio, znate, ja sam taj i taj, godinama čitam i pratim ono što pišete, veoma sam srećan što smo se upoznali… Autobusa nigdje na vidiku, razgovaramo o muzici (šta bi drugo?!), Peca je neiscrpno vrelo, izuzetno prijatan i neposredan. U jednom momentu zastaje i pita odakle sam. Iz Banjaluke, velim. Zapravo iz Bosanskog Broda, rekoh u nastojanju da što tačnije odgovorim na ovo naoko jednostavno, ali na Balkanu vazda komplikovano pitanje.

   – Ha-ha-ha! Znate li onu anegdotu kada je mladi Duško Trifunović sreo Ivu Andrića? – razdragano upita.

   – Ne znam –

   – Interesovao se Andrić odakle je mladi pjesnik, a kad mu je Duško pomenuo Sijekovac i Brod, Andrić zastade, pogleda ga, pa reče: To je nemoguće! Niko nije iz Bosanskog Broda! –

   – Nije nemoguće – rekoh kroz smijeh – evo ja sam živi primjer!

Razgovor (uglavnom o muzici, premda sam pomenuo Voju Čolanovića koji je Brođanin po rođenju) smo nastavili još neko vrijeme u prevozu. Peca Popović je zatim sišao na nekoj stanici prepunoj ljudi i počeo da maše. Kao da se rastaje od dobrog prijatelja. Naravno, nismo se doista toliko sprijateljili, niti bih na osnovu ove epizode mogao da tvrdim da poznajem Pecu. Ali, mogu da posvjedočim o njegovoj uljudnosti, o izuzetno prijatnom ophođenju prema potpunom strancu. Neznancu porijeklom iz grada iz kojeg, kako se tvrdi u nekim anegdotama, niko ne potiče.

   Od tog susreta prošla je puna decenija tokom koje sam sve češće razmišljao o zavičaju. Odnosno, o geografskoj predodređenosti, te spletu uzročno-posljedičnih veza i odnosa koje su dovele do toga da „niko nije iz Bosanskog Broda“, o zlosrećnom usudu pograničnog mjesta, o raseljavanju i doseljavanju bez kraja i konca, o tome da ne postoji knjiga koja je posvećena ovom gradu i ljudima koji su u njemu živjeli ili koji su iz njega pošli u život. Postoji, istina, nekolicina izdanja (od kojih je knjiga Đure Baslera svakako najčešće citirana) koja daju određeni uvid u istoriju i razvoj Broda, ali sve je to otužno ako znamo da postoje sela koja imaju monografije od više stotina stranica. Dakako, kvantitet nije i ne treba da bude mjerilo, ali susretao sam se sa knjigama koje na šest stotina strana opisuju istoriju fudbala u nekom hercegovačkom selu. Tada me obuzme neopisiv čemer, jer ispada kao da zaista niko nije iz Broda, kao da nikoga nije briga za ono što je bilo i ono što će biti. Danas ponovo razmišljam o svemu tome. No, kako god da okrenem, neće biti da je na današnji dan 20. aprila 1945. prije sedamdeset i pet godina oslobođena tek nekakva baruština u kojoj niču samo komarci, žabe i poneka roda. Jeste da je grad bio u ruševinama, ali opet, neko se u njega vratio, neko se u njega doselio, neko ga je gradio i proširivao, neko je u njemu pjevao, neko se zaljubljivao, neko je u njega putovao, neko iz njega odlazio. Neko je, ipak, morao biti iz Broda, želio on to priznati ili ne. A valja priznati i to, ma kako to bilo nepopularno, da je Andrić bio u krivu. Bez obzira što se radilo o šali, ako se onaj razgovor dvojice pisaca uopšte i desio.