Berislav Blagojević: Nezavršena priča

Goranu

Rat je završen.

Hajk posmatra ljude koji iskopavaju suve ostatke predaka iz prašinaste zemlje. Nose ih u zavežljajima u neki novi zavičaj.

U novi život, prostruji mu kroz glavu.

Malo dalje, na visoravni iza ogoljenog brda, nekoliko prilika pale svoju kuću prije polaska. Užurbani su, ti ljudi, kao da rade na normu, kao da će biti nagrađeni za brzo obavljen posao. Vatra je njihov saveznik. Možda i jedini.

Vatra, učini mu se, danas kao da je brža i od metka i od zvuka. Potmula detonacija skrenu Hajkov pogled preko osakaćenog daleko-vodnog stuba, žgoljavog i beživotnog.

Rat je završen, prisjeti se. To mora da je neko minirao vlastitu garažu i automobil u njoj.

Čudno je nakon toliko vremena provedenog u rovu i vidokruga suženog na pravougaonik puškarnice ili pak samo nišana ponovo pogledati tu golet, taj golemi prostor koji se širi i nadima, kao da juriša u zagrljaj neba.

Kako je samo čudno i tužno gledati kolone ljudi koji za sobom ne ostavljaju ništa, a ostavljaju sve!

Eno, neki od tih ubogih zlosrećnika za sobom vuku čitava stabla nara! Odsjekli su ih kako njihovi plodovi sutra ne bi krijepili neprijateljska ždrijela.

A nar rodio, živ iznutra, a tvrd i boje krajolika izvana…

A nar rodio, kao da više nikad proljeće neće doći.

I posmatra Hajk ta stabla nara koja se vuku za kolima i gleda kako se loptasti plodovi otkidaju i ostaju za kolonom.

Poput mrvica iz bajke, oni ostaju kao putokaz onima koji će jednom tražiti put do kuće.

* Objavljeno na srpcasopis.org

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.