Zapazivši da ljudi u Krajini često govore i manje-više i više-manje, pisac P. B. odluči da istraži ovaj fenomen. Najprije mu se činilo da je korištenje sintagmi potpuno proizvoljno, ali uronivši u vaskoliki okean statistike (jer deskripcija je zaboga tako passé), došao je do zanimljivog otkrića – termin manje-više se javlja u čak sedamdeset devet odsto slučajeva. Kako bi potvrdio ili opovrgao rezultat dobijen iz zavidnog uzorka od šezdeset i četiri govornika, poče da rastavlja i pod lupu potura sopstvene objavljene i neobjavljene rukopise. Nemalo se iznenadio uvidjevši da je od ukupno četiri korištenja sintagmi tek jedna bila više-manje.

O kontekstu rečenica nije ni stigao da razmisli, jer mu sinu ideja da čitava stvar u vezi ove zavrzlame ima dublje, podsvjesno značenje. Ako riječ manje ima negativan, a riječ više pozitivan predznak, onda nije isključeno da kakav književnik ili usmeni pripovjedač odabir jedne od ponuđenih opcija vrši na bazi trenutnog psihičkog stanja. Na primjer, ako pisac iskoristi manje-više, da li to znači da je u trenutku pisanja bio utučen, melanholičan, nesrećan, tmuran, riječju – negativan? I znači li to da upotreba verzije više-manje predstavlja određeni optimizam, nadu, radost, odnosno, jedan pozitivan stav i uopšte uzev lijepa osjećanja?

Dakako, pomisli pisac P. B., nema drugog načina da se otkrije ispravnost ovih slutnji nego na ličnom primjeru. Ukoliko, razumije se, uzmogne u sjećanje da prizove kako se osjećao kad je koristio koju sintagmu. Da vidimo, reče tiho, pa stade da prevrće bilješke… 

Manje-više je koristio u romanima Posljednji vagon, posljednjeg voza, posljednjeg dana i Tiha trulež kasne jeseni, te u kratkoj priči Zvona bude usnule, dakle u djelima koja pripadaju, kako on sam to voli da kaže, mračnom periodu. To je bila nadasve gadna životna epizoda prepuna opijanja i bezglavog jurcanja u bezizlazima nedostatka inspiracije i ljubavi. Ono jedno više-manje što se poput statističke greške uvuklo u njegov opus pripada drugom pasusu vjerovatno najdirljivije novele koju je napisao – Graditelj akvadukta.

Da, dobro se sjeća koliko je radosti u njegov život unijela lijepa B. kojoj je i posvetio novelu u kojoj biješe rečenica: Žuljeve ne primjećujem, nesanicu ne osjećam, više-manje bolovi me nikakvi ne more dok hitam da izgradim akvadukt od Mora Ljubavi do tvojih usana. Ha! – uskliknu P.B. – možda tu zaista ima nešto?! Držeći se čvrsto za jedan kraj ovog uzročno-posljedičnog kanapčeta, on poče da odmotava klupko analogije preturajući po rječnicima i moćnom, premda ne i svemoćnom, Gugl prevodiocu.

Ako Srbi, pomisli pisac, dominantno koriste manje-više, to onda može da znači da su duboko, negdje u srži narodne duše (svjesno koristi tu romantičarsku izmišljotinu) veoma nesrećan narod. Nakon kraće pretrage, ispostavilo se da neki drugi jezici, a biće onda i narodi, imaju samo varijantu više-manje.

Tako prevod našeg manje-više na engleskom glasi more or less a na njemačkom mehr oder weniger to jest više-manje u oba slučaja. Jesu li ovi narodi doista srećniji? Da li su ovi pojmovi zaista sinonimi kao što virtuelni prevodioci tvrde?

Kome vjerovati – Guglu, ili vlastitom osjećaju prema kojem nije svejedno kad se koristi manje-više a kad više-manje? Šta da jedan pisac radi sa svim ovim mislima i analizama, P. B. se konačno zapita. I koga je uopšte briga za sve to? Ljudima je ovdje, u to je barem siguran, manje-više svejedno i za mnogo važnije stvari. Oni drugdje, daleko odavde, više-manje nemaju vremena za ovakve tričarije.

Obrni-okreni, pomisli P. B., čini se da sam i ja zalud trošio vrijeme na sve ovo. A onda se na trenutak zamisli, pa reče: može li se, bez dodatnih mozganja, to obrni-okreni obrnuti u okreni-obrni?

* Objavljeno u „Bosanskoj vili“ br. 77-78.