Razmišljanje o istoriji je uglavnom turobno, bolno i neprijatno. Međutim, ne mora baš uvijek da bude tako. Posmatrajući BiH u kontekstu nekih iščitanih i iznova dočitanih filozofskih, istorijskih i inih tekstova, moguće je spoznati koliko ova tematika može da bude zabavna.

Osvrnimo se, recimo, na neka razmišljanja Frensisa Fukujame koji je priznao da je sljedbenik Hegela, za koga je „univerzalna istorija čovječanstva ništa drugo do čovjekov progresivni uspon ka potpunoj racionalnosti“. Imajući u vidu da je u BiH na snazi re(ce/gre)sija u svakom smislu, te da se u njoj teži ka potpunoj iracionalnosti, sasvim je jasno da BiH ne pripada univerzalnoj istoriji čovječanstva. Otuda je logično da se istorija BiH odvija mimo utabanih istorijskih puteva ljudske civilizacije, odnosno, logično je da istorija BiH ima tri, četiri ili više jednako (ne)ubjedljivih verzija! I ne samo to. Uzmemo li u obzir teoriju recikliranja istorije Žana Bordijara, moguće je uvidjeti kako se ona u BiH svakodnevno provodi u praksi.

Poznato je da se ovdje živi čas u 1878., čas u 1941. a čas u 1992. godini, da se sanja u vremenu cara Dušana, mašta u vremenu dolaska Osmanlija, a mrzi i sveti u duhu vremena po slobodnom izboru – od dolaska Slovena na Balkan (ili čak i ranije!?), pa do današnjih dana. To recikliranje i multipliciranje vremena/istorije je jedno od najvećih dostignuća društva u BiH i upravo ono predstavlja presudni korak ka besmrtnosti. Slaviti nekoliko novih godina u jednoj godini i u XXI vijeku na „Dnevniku“ javljati „vijesti“ koje su se desile 1914. ili 1389. godine, dakle, manipulisati vremenom/istorijom, nije mala stvar, jer ko upravlja vremenom, taj je neuništiv!

Fukujama u svom čuvenom djelu „The End of History and The Last Man“ nastoji da afirmiše teoriju da postoji smjer kretanja naprijed u istoriji. Fukujamina teorija o kretanju i procesu istorije bazira se na ideji da istorijski proces ima smjer kao posljedicu univerzalne želje za: ekonomskim razvojem, inovacijama u nauci, tehnologijom i modernizacijom, jer nam to omogućava da život učinimo prijatnijim i sigurnijim. Ako je Fukujama u pravu, onda BiH zasigurno ne pripada tom modelu kretanja/procesa istorije, jer u njoj ne postoji želja za ekonomskim razvojem, inovacijama u nauci, tehnologijom i modernizacijom.

Argumenata za ovakav stav ima na pretek, čak i u dobro uštimanim i friziranim zvaničnim statističkim podacima (samo treba vidjeti neke parametre ekonomskog razvoja, ulaganja u nauku i tehnologiju, stepen modernizacije privrede i društva uopšte…). Krunski dokaz je ipak činjenica da dvadeset godina ovdje niko ne preduzima ništa da bi život stanovništva bio prijatniji i sigurniji! Prema tome, ako svi plove nizvodno i dopuštaju da ih nosi matica istorijske rijeke, BiH uporno ide uzvodno, zajapurena i teško dahčući.

Ovo, međutim, nikako ne znači da će BiH da krepucne. Naprotiv! Dok se svi ostali kreću ka „kraju istorije“, jedino mi idemo u suprotnom pravcu. Kraj istorije, po Fukujami, čine: društveno/politički sistem koji zadovoljava želju za modernizacijom i ispunjavanje nematerijalnih (timotičkih) želja, npr. zadovoljavanje ljudske potrebe „za priznavanjem naše slobode“. Očigledno je da BiH ne zadovoljava ništa od navedenog (naročito ne postoji priznavanje „naše slobode“, jer je u ovoj zemlji, između ostalog, nejasno ko smo to „mi“ i koja/kakva bi to sloboda trebalo da bude). Dakle, BiH definitivno ne ide ka kraju istorije, što pretpostavlja neuništivost BiH! Nešto što nema kraj jeste vječno, zar ne? Sa druge strane, ukoliko BiH ne ide ka kraju istorije, već ka njenom početku, ne bi bilo nimalo čudno da se uskoro obremo na samom Početku, u trenutku dešavanja Velikog Praska! I sve to, naravno, bez nauke i tehnologije, bez muke, napora i golemih troškova izgradnje nekakvih tunela i mašina, kao što je onaj CERN – čudesni akcelerator čestica. Nije li to veličanstveno dostignuće?! Zamislite samo: ostatak čovječanstva posmatra kraj istorije iz restorana „Na kraju svijeta“ (da, upravo onog iz „Autostoperskog vodiča kroz galaksiju“!), a mi, mamurni, u nekom bezimenom bircuzu, u nekoj od nebrojenih bosanskih (i hercegovačkih) vukojebina dočekujemo i posmatramo njeno svanuće!

Nakon svega ovoga, nameće se pitanje: Kuda ide ovaj Svijet, ako će „The Last Man“ (iz drugog dijela naslova pomenutog Fukujaminog djela) biti neki ubogi građanin BiH? Utješna činjenica za nas je ona stara: „ko se zadnji smije, najslađe se smije“. Ako ostanemo posljednji, onda ćemo se posljednji i smijati, zar ne? Samo da do tada ne zaboravimo kako se to radi!

Objavljeno u Malim novinama 03.08.2011.