Kultura sjećanja na žrtve II svjetskog rata kroz prizmu prof. Nenada Džabića

Ovih dana obilježavaju se Dani sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata, iz reda Srba, Jevreja i Roma. Povodom toga naš profesor istorije, Nenad Džabić, u petak (23. 4) održao je istorijski čas u amfitetatru za određena odjeljenja, u dvije grupe. Profesor je imao pomoć našeg učenika Živana Labusa (II-5) pri izradi prezentacije.

Donosimo vam kompletan tekst profesora Džabića.

Nenad Džabić, profesor istorije u JU SŠC “Nikola Tesla”

KULTURA SJEĆANJA

Juče (22. 4) se navršilo 76 godina od proboja posljednjih preživjelih logoraša iz ustaškog logora smrti Jasenovca. Unazad nekoliko godina taj datum se uzima kao dan sjećanja na žrtve tog monstruoznog logora, ali i svih drugih stratišta za Srbe, Jevreje i Rome koji su ubijeni u NDH, od 1941. do 1945. godine.
Na iskustvima jevrejskog naroda i njihove nauke koja brižljivo dokumentuje, njeguje i čuva uspomenu na Holokaust u kojem je ubijeno oko 6 miliona Jevreja, naša istorijska nauka i školstvo uopšte ima mnogo šta da nauči i da djeci, rođenoj 60-ak godina od događaja bez presedana u istoriji, prenese pravu istinu i odnjeguje u mlađim generacijama ono što danas nazivaju kulturom sjećanja.

Sjećanje, ali i zaborav, mogu se posmatrati kao neka vrsta voljnog ili nevoljnog odbrambenog mehanizma jedinke ali i cijelog kolektiviteta. Nerijetko su sjećanja i događaji toliko teški da se s njima ne znamo dručkije suočiti nego svjesnim ili nesvjesnim potiskivanjem u dubine podsvjesti. Bolji poznavaoci ljudske psihe danas se jednoglasno slažu da je najgore moguće rješenje upravo to potiskivanje. Strahujući da ne kliznem izvan svojih kompetencija, reći ću i da je našem koletkitvnom zaboravu doprinio i duboko usađeni pravoslavni fatalizam, tj. prihvatanje i mirenje sa sudbinom koja je „od Boga data“, i ovozemaljskih blagoslova ali i mučeničkog stradanja. Htjeli ili ne, tema genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je onaj kamen međaš u našoj istoriji koji se nikako ne može preskočiti, obići ili prećutati.

Istražujući ovu temu, nerijetko sam sebi, a evo i vama ću, postavljao pitanja: zašto ja učim generaciju mojih roditelja o genocidu nad Srbima, a ne obrnuto kako je oduvijek bilo? Zašto se o toj temi slobodnije govorilo samo u akademskim krugovima? Šta je sve uticalo da se ona puna istina, ma koliko grozna bila, nikad nije u punoj mjeri „primila“ u našem narodu? Zašto žrtve i zločinci nisu do kraja identifikovani, nego su prvi vođeni pod bezličnim izrazom „žrtve fašističkog terora“ a drugi samo kao „fašisti“?

Ne samo zbog ograničenog vremena koje mi je na raspolaganju, nego više namjerno, postavljena ću pitanja ostaviti bez odgovora, ne bi li kod vas probudio interesovanje i želju da, možda, neko od vas nastavi sa istraživanjem i demistifikovanjem ove teške teme.

Dok ste gledali pripremljene slajdove, ne bih se začudio da među tim licima ima i neko iz vaše bliže ili dalje porodice. Jer, ovo se nije dešavalo tamo negdje i tamo nekad, nego upravo ovdje i ne tako davno. Pažljivo smo birali da na slikama ne budu oni najstrašniji prizori klanja i iživljavanja nad ljudima, od ljudi koji to nisu osim po svojoj fizionomiji. Jasenovac kao simbol i paradigma jednog neljudskog vremena jeste bio najveći i najpogibeljniji logor za Srbe, Jevreje i Rome na teritoriji NDH. Danas se svi ozbiljni istraživači i najugledniji instituti slažu da je samo u Jasenovcu ubijeno oko 700.000 ljudi, od čega besprimjerno veliki broj djece do 15 godina starosti. Zapravo, Nezavisna Država Hrvatska je, takođe bez presedana, jedina država na svijetu koja je imala logore isključivo za djecu. Uništenjem djece išlo se ka trajnom uništenju budućnosti srpskog naroda. Međutim, iako najstrašniji, Jasenovac nije bio jedino stratište za Srbe. Izdvojićemo i pomenuti Donju Gradinu, Jadovno, Pag, Gospić, Glinu, Požegu, Staru Gradišku, Prebilovce i ko zna koliko znanih i bezimenih jama i rijeka koje su progutale na hiljade nevinih žrtava.

Svojom bestijalnošću hrvatske ustaše su uspijevale da šokiraju i svoje pokrovitelje iz fašističke Italije i nacističke NJemačke. Postoje sačuvani dokumenti više italijanskih i njemačkih oficira koji su sa užasom pisali svojim vladama šta se to dešava u Pavelićevoj državi. Za razliku od sistema koncentracionih logora u Trećem Rajhu, gdje su milioni Jevreja našli smrt u industrijalizovanom procesu, hrvatske ustaše su egzekucije vršili na direktan način, najčešće hladnim ili tupim oružjem ili oruđem. Izraelski istoričar i istraživač Holokausta i genocida Gideon Grajf dokumentovao je 57 metoda ponižavanja, ubijanja i mučenja do smrti, među kojima se po monstruoznosti posebno ističu metodi ubijanja i mučenja djece i žena.

Posebno sramnu ulogu u toku četvorogodišnje ustaške strahovlade imalo je, u velikoj mjeri, i sveštenstvo Katoličke crkve. Cjelokupno katoličko sveštenstvo na čelu sa Alojzijem Stepincem stavilo se na raspolaganje ustaškoj vlasti, naročito u procesu pokatoličavanja pravoslavnih Srba. I ne samo to, zabilježeno je po imenu i prezimenu više od 130 katoličkih sveštenika koji su direktno učestvovali u fizičkom istrebljenju Srba.

Ni prostor naše opštine nije bio pošteđen stradanja u toku Drugog svjetskog rata. Od ukupno 10.500 Srba koliko je živjelo na teritoriji opštine Bosanski Brod uoči Drugog svjetskog rata, ubijeno je oko 2.500. Prevedeno, to znači da među nama ovdje gotovo da nema niko ko nije izgubio nekoga iz bliže ili dalje familije. Što se tiče moje porodice, ubijeno je 11 članova, od kojih je najmlađa Ilinka imala 10-11 mjeseci.

Zbog svega navedenog, zbog toga što se to dešavalo našim precima, čak i na mjestima gdje danas živimo, radimo, igramo se ili šetamo, neka vaša generacija bude ta koja će odnjegovati nedostajuću nam kulturu sjećanja. Jer, kako je napisano na posljednjem slajdu, onaj koji ne zna svoju prošlost rizikuje da mu se ponovi u budućnosti.

Prof. Nenad DŽabić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.